U srijedu 19. septembra u kafeu "Quee"n pored Narodne biblioteke sa početkom u 19 časova biće održana promocija prve knjige Ratomira MIjanovića.
U 23 kratke priče Ratomir pripovijeda o teškim ratnim vremenima i svemu onome što je 20-godišnjaka natjeralo da umjesto navijačke zastave i uzme pušku u ruke. Želja autora je da se te bolne godine nikada ne ponove.
Ratomir Mijanović je rođen 1970. godine u Trebinju. Piše od 1998. godine i ne želi prestati, po principu ”dok dišem – pišem”. Po struci je novinar, a najviše se diči titulom oca troje djece.
U nastavku vam donosimo jednu od, ukupno, 23 priče koje su se našle u knjizi ”Priče iz ratomira":
MILAN
„Kolega, žao mi je. Ovo nije za šesticu“, reče profesor Čizmović i pruži Mrkiju crveni indeks Pravnog fakulteta.
Gledao ga je u oči sa žaljenjem.
I Mrki je njega tužno gledao. „Da sam ovaj ispit položio ostao bih u Podgorici još koji dan. Ovako… Odoh nazad“, reče sam sebi.
Početak novembra 1994. godine.
Negdje oko podneva.
Na semaforima, na raskrnici, stoperu u maskirnoj uniformi, niko nije htio da stane.
Čak ni šverceri cigareta koji su se za Hercegovinu vraćali iz Tuzi sa punim automobilima goriva i cigara.
Stao je autobus „Nibusa“ na liniji Podgorica-Nikšić.
Na sjedištima autobusa žene sa cekerima švercovane robe, pod nogama kanisteri benzina, djeca, starci, studenti, radnici, zaposleni i besposleni…..
Vidio je i jednog anđela u autobusu.
Anđeo je imao plavu kosu, izlizanu tekas jaknu, gotovo poderane „starke“ na nogama.
I stidljivi osmijeh koji je nosio čežnju i tihu patnju.
Pogledi im se sreli.
Nasmijala se. Pa onda lagano otvorila „Pobjedu“ koju je neko, ko zna ko, ostavio između dva sjedišta.
Nakon toga, oči koje su nagovještavale možda i nešto više od slučajnog pogleda počeše da gube bistroću.
Jedna po jedna suza je padala na onu „Pobjedu“. Na tekst na 12 strani.
Suze su se pretvorile u rijeku, a onaj osmijeh, gotovo u krik.
Neprijatno do Boga.
Mrki sakupi hrabrost i reče.
„Šta se dogodilo, je l’ sve u redu djevojko?“.
Pogledom je uronila u njegov svemir.
I tiho rekla. „Umro je Milan…..
Na 12. strani naslov „Umro je rokenrol dječak Milan Mladenović….“
Ispod teksta citat .
“Ovde je hladno, ovde je zima, ovde je mrak…”
U autobusu je bilo hladno i zima.
I mrak.
Djevojka je plakala.
Mrki je stisnuo srce, nije pustio suzu.
Mnogo ružnog je vidio prije toga.
I plakao.
Opet, žao mu je bilo djevojke, žao mu je bilo Milana, žao mu je bilo i njega.
Bio je prazan i umoran.
„Još samo par godina za nas“, zazvonilo mu je u ušima.
Anđeo sa plavom kosom je i dalje plakao.
Naslonio je, gotovo nesvjesno glavu na njegovo rame.
I plakao do Nikšića.
Sutra je bio u kamionu koji je hitao ka Nevesinju.
Približavajući se prvoj liniji, tamo gdje su odjekivale detonacije a nebo parala vatra iz „praga“, pjevao je u sebi… “Hoću da zaboravim ovaj dan i prošli dan….“
