Luksuz objedinjenosti - Kada se govori o koncepciji vječnosti obično se pod besmrtnošću podrazumijeva besmrtnost duše. Čak i kod današnjih, praktikujućih hrišćana, još uvijek je snažno prisutna ta nehrišćanska zabluda.
Ilustracija
Zaista podijeljenost unutar čovjeka jeste činjenica – čovjek, kao prvu svoju posebnost, osjeća rascjep unutar svog bića. Čovjek je i duh i duša i tijelo, ali kao jedinstveno biće. Nažalost, osjećanje jedinstvenosti, objedinjenosti, je luksuz koji rijetko okušamo u ovom životu.
Nekolike su koncepcije od kojih se može poći u razmatranju svijeta, i čovjekovog položaja u njemu. Po jednoj koncepciji čovjek je mikrokosmos u makrokosmosu. Po toj teoriji mi smo stvoreni zarad tog prostranstva svijeta oko nas, te siline i beskraja u koji se utapamo i pred kojim onda neminovno osjećamo svoju sićušnost. U osnovi, to je jelinistička misao, svijet je tu nešto primarno, vječno postojeće. Drugo, antička koncepcija svijeta smatra da je krug pojam savršenstva. Misao o seljenju duša, njihovom neprestanom kruženju, došla je preko orfičara i pitagorevaca do Platona koji je na njoj zasnovao i kosmologiju, i filozofiju, i teologiju, i, može se reći, uz hrišćansku koncepciju buduće evropske misli dao antipod – zamisao koju mnogi mislioci, pa i pojedini hrišćanski oci, nisu mogli da prevaziđu. Izazovnost – završenosti, potpunosti, zaokruženosti kao savršenstva, cilja i težnje.
Po drugoj koncepciji, koja je hrišćanska, čovjek je makrokosmos, a svijet je mikrokosmos, jer je svijet stvoren radi čovjeka, a ne čovjek radi svijeta. U događaju Hristovog ovaploćenja smisao ove kosmološke zamjenjivosti dobija puni značaj. Naš Bog je i Bog i čovjek. Jedinstvenost hrišćanskog pogleda na svijet, između ostalog, je i u tome što hrišćanski pogled teži da razbije kružni pojam kretanja svijeta, nudi vertikalu, mogućnost izlaska izvan granica svijeta i obnavljanja uvijek istog. Hrišćanska koncepcija pogleda na čovjeka podrazumijeva mogućnost beskrajnog usavršavanja, napredovanja – kretanja koje donosi uvijek nešto novo.
Između slobode i slutnje
Sva priroda je prisutna u čoveku, sve što ima u prirodi i u čovjeku je, ipak, današnji čovjek osjeća strah od prirode, otuđeništvo, nepremostiv jaz.
Čovjek je stvoren kao kruna stvaranja Gospodnjeg. On je centar svijeta, onaj koji u ime tvorevine prinosi svijet Tvorcu. Čovjek ima um, duh i slobodnu volju. Po tome on se razlikuje od ostalih bića na planeti. Jer je kao takvo bogoliko, obogaćeno biće – veza između Neba i zemlja, između stvorenog i Nestvorenog.
Besmrtnost! Šta je besmrtnost, šta ona podrazumijeva, kako je zamisliti, može li se osvojiti? – sva književnost, sve svete knjige, nauka i teologija susreću u ovoj tački, u ovim pitanjima i pokušaju odgovora na njih.
Ono što je vječnost sa Bogom i u Bogu, za hrišćane je Carstvo Nebesko – beskrajno usavršavanje u dobru i darovima. Stalni hod naprijed; iz radosti u radost. Ljepota hrišćanstva leži i u slutnji koju ono daruje. Nema jasnog odgovora kakvo je to Carstvo Nebesko. Kada Hristos govori o Carstvu Nebeskom On govori kroz parabole, kroz priče u kojoj je Carstvo Nebesko uvijek simbolizovano – izrečeno ali nedokučivo, ono što se sluti. Carstvo Nebesko se ne da omeđiti riječima, svesti ni podvesti. 'Ono što oči ne vidješe i uši ne čuše', besjedi Hristos. Ljepota slutnje, ali i ne samo to. Nije mala patnja život na zemlji za čovjeka. Ime Izrailj, ime koje Jakov dobija nakon rvanja sa Bogom, i ime Novi Izrailj za hrišćane odražava i tu slobodu ljudsku, koja je dar od Boga: porvati se sa Bogom. U tom rvanju sadržana je sva ljudska istorija. Što je čovjek zreliji, on – u Crkvi, u hrišćanstvu – želi više da sluti šta to može biti Carstvo Nebesko, nego li da saznaje. Isto kao što svi duboko u sebi osjećamo kao jedino pravednog Boga onog koji je bio jedan od nas i postradao za nas, tako i kao jedino pravedno blaženstvo, za nevino postradalu djecu i mučenike, osjećamo Carstvo koje se ne može riječima iskazati već naslutiti.
Metafizika zagrljaja
Voljeti znači voljeti besmrtnom ljubavlju. Kada kažu ljudi: prestali smo da se volimo to je nemoguće, jer uvijek ostaje trag, dio te ljubavi u srcu. Može biti da nam neko uzima slobodu, da se osjećamo pritisnutim ili izdanim, ali trag svake ljubavi ostaje u srcu. Druga je stvar što malo ko od nas može reći da voli zdravom, nesebičnom ljubavlju, jer je ona ideal koji se dostiže.
Dvije su odvojenosti koje najteže padaju čovjeku: jedna je odvojenost prostorom, druga vremenom. Kada smo odvojeni prostorom od nekoga koga volimo – to je i savladiva prepreka. Kada smo odvojeni vremenom od osobe koju volimo, ta prepreka je nesavladiva. Ako je neko upokojen – njega nema više u našem vremenu, i to je bolnost kroz koju osjećamo nemoć i muku, pakao (jevrejski šeol) ljudskog života. Zašto? Zato što ljubav ostaje, pa tu osobu želimo gledati, slušati, zagrliti, ali nje nema, nema na način da je materijalno osjećamo. E, tu osjećamo silu vaskrsenja, snagu vaskrsne ljubavi i bolnost dok ona još nije ostvarena. Shvatamo da je čovjek jedinstveno biće i da voli i fizički, i da žudi za dodirom koji takođe može biti metafizička kategorija koliko i duh. Metafizika zagrljaja! I tu, u toj čežnji, osjećamo posebnost hrišćanstva, koje za razliku od svih ostalih vjera ima afirmativan stav prema tijelu, i prema erosu. Ima jedan fantastičan film, mislim da je njemački, koji se zove 'Trči Lola, trči', koji je i nastao na neobičan način. Naime, u moru muzičkih spotova koji nude samo nešto nalik na pornografski sadržaj, izdvojio se jedan. U njemu djevojka u cijelom muzičkom spotu trči. Trči u nadi, želji koja je nedoljivo vuče, da će njeno kretanje, svojevrsna bolna ekstaza imati silu vaskrsenja za onoga kome je upućena. Autor filma je na osnovu tog spota izgradio film. U filmu se stalno ponavlja Lolino trčanje, ali je ono svaki put novo i svaki put se Lola nada da će njena borba, njeno trčanje, njena vjera vaskrsnuti onoga koga je izgubila. Nešto slično je, a to je prosto nevjerovatno da je neko na filmskoj traci uspio da materijalizuje u tolikoj mjeri osjećaj i duh, predstavio Tarkovski u filmu posvećenom svom djetinstvu: 'Ogledalo'. U pitanju je stvaraočeva majka. Ona trči, trči ulicama, koje je Tarkovski otjelotvorio, predstavio kao nešto živo, obojeno majčinom energijom bola, kroz nadrealističko miješanje njene podsvijesti i boja ulice kroz koju ona trči. Ona gubi svog muža, i ne može taj bol da podnese i trči, trči, trči. Pokušava pobjeći od bola, vratiti vrijeme, vaskrsnuti izgubljeno.
Istoriju teologije obilježila su dva pravca. Jedan ima afirmativan odnos prema erosu, prema njegovoj energiji, drugi ima negativan stav. Ipak, kada se pogleda istorija hrišćanstva, pobjedu odnosi ova struja koja je smatrala da energija erosa, kao ljubavi, ne smije da se ubija, već treba da se podiže na viši nivo, na ljubav kao djelotvornu, vaskrsnu energiju, koja je naša spona sa drugim svijetom.
I što se tiče kategorija Raja i Carstva Nebeskog i tu su teolozi podjeljeni. Kako je izgledao Raj, šta je on podrazumijevao, da li su Adam i Eva imali odnose, dijele teologe u dva tabora. Težnja da se tjelesnom ne prizna kategorija svetosti, ili, da se čulnom da, prije svega, negativna konotacija, stalni je izazov svakog hrišćanina, zato što je hrišćanin, kao i svaki čovjek, podijeljeno biće, ali biće koje snažnije osjeća sukob Raja i Pakla u sebi jer se bori, pa je i jače kušan.
S one strane, s ove strane
Dakle, neke je odgovore moguće dati, neki nas čekaju iza kapije, iza dveri kako se kaže u Crkvi. No, vaskrsenjem Hristovim jedna kapija jeste odškrinuta, ona ispred koje su izbačeni naši praroditelji. Svjedočanstvo Hristovog Vaskrsenja ipak je prisutno, dato na zemlji. Svetost svetitelja, njihova netruležna tijela, su one rane koje svi mi, nevjerne Tome, volimo da pogledamo, da dodirnemo, ne bi li se vratili sebi i Bogu, dobili 'garancije' da naša borba nije uzaludna.
Milana Babić
