On je muzičar, gitarista, bubnjar, ugostitelj, a prije svega Trebinjac, svira sa velikim zvijezdama, a za Lokoportal priča o...
Prošle godine održali ste koncert sa grupom "Positive bend" pod trebinjskim platanima koji je kod publike naišao na fantastičan prijem. Postoji li šansa da nešto slično ponovite i ove godine?
- Da, pod platanima je bilo sjajno, kako za publiku tako i za nas. Sigurno se vidimo i ovog ljeta.
Branko, sarađuješ sa vrhunskim muzičarima. Ko je lak za saradnju i s kim se kapiraš na prvu?
- Imao sam priliku da sarađujem sa velikim brojem muzičara, ali ako treba da izdvojim nekoga onda neka to bude Aleksandar Banjac sa kojim sviram gotovo 15 godina u svim mogućim aranžmanima... Kapiramo se i prije prve. Ako govorimo o pjevačima onda je to naravno Tijana Bogićević. Za dugu i bogatu saradnju zadužen je Vlado Georgiev. Što se tiče savršenog spoja muzike i glasa tu je Aleksandra Radović. A Čola je tu da objasni šta znači prava zvijezda. To su neki muzičari sa kojima sam podijelio dio života...
Da li možeš da se sjetiš momenta koji je presudio da muzika postane tvoj životni poziv?
- To je bio momenat kada sam prvi put čuo muziku... Ne sjećam se tačno kada se to desilo, ali mislim da sam još bio u majčinom stomaku.... Inače konkretnu odluku sam donio u trenutku prve krize identiteta shvativši da ipak moram biti ono što jesam, a ne ono što drugi od mene očekuju. Tako sam sa misli prešao na djela i upravo u Trebinju osnovao grupu "Groove Masters" sa kojom sam vrlo brzo ušao u muzički biznis i tako je sve krenulo...
Gdje je sve počelo?
- Znači, sve je počelo u Trebinju...
Najčešće smo bili u prilici da te gledamo na svirkama sa Vladom Georgievim, reci nam nešto o toj saradnji!
- Vlado Georgiev... Pa, tu bih mogao svašta sa kažem ali ostaću na tome da ga smatram svojim bratom... I to onim sa kojim se često svađaš, mada ne u klasičnom smislu, ali ga voliš i nikome ga ne daš. Radi se o vrlo ozbiljnom muzičaru, multitalentu, romantiku, radoholiku, kontrol-friku, boemu, preduzetniku, blizancu, vozaču, mornaru, hedonisti i još mnogo toga. Znači ne možeš da ga ne voliš i kad te nervira.
Zdravko Čolić?
- Zdravko Čolić kad ti se desi... To je kao kad iz srednje škole odeš na faks, pa kao mislio si da znaš nešto o životu, a onda shvatiš da u stvari nemaš pojma o istom i da treba neko da te nauči. E taj neko je Čola. Prva stvar koju sam doživio je tonska proba u Pragu, na mom prvom koncertu sa Čolom. Mi smo nešto kao probali, muzicirali i sl, a onda se pojavio Čoki. Javio mi se onako gospodski sa poštovanjem, uzeo mikrofon i.... Odjednom kao da te neko priključi na 220v i krene da te puni energijom dok ne zasijaš. I tako svaki put! O drugim stvarima ne vrijedi ni pričati. Što bi rekle kolege sa MTV-a: RESPECT
Pored muzike baviš se i ugostiteljstvom, šta je to što u tvom objektu privlači vrhunske muzičke umjetnike?
- Bilo bi dobro da mi muzika bude jedini izvor prihoda ali to nije slučaj, pa sam se trbuhom za kruhom okrenuo ugostiteljstvu... Srećom to mi baš ide. Ono što se poznatim muzičarima dopada je to što upravo njihov kolega drži tu kafanu, a presudno je to što se tu osećaju kao kod svoje kuće.
Da li pored svega što radiš imaš možda i neki hobi?
- Obzirom da sve shvatam ozbiljno za mene ne postoji hobi.
Koliko si vezan za svoj rodni grad?
- Trebinje je jedan od onih gradova miljenika. Sjećam se školskih ekskurzija i drugih putovanja koja bi se krunisala povratkom u voljeni grad. Ništa nije moglo da zamjeni osjećaj kad se spuštaš sa Jasena... Interesantno je koliko Trebinje zavodi. Moj sin se već sada hvali da je Trebinjac. Naravno da je zato zaslužan deda.
Branko, o tvom privatnom životu se u medijima malo zna. Da li si vješto izbjegavao medije ili prosto živiš život normalnog čovjeka pa si ovom sveopštem tabloidnom žutilu neinetesantan?
- Nisam se trudio da izbegnem tabloide. Mislim da sam im neinteresantan.
Znam da si porodičan čovjek, koliko te roditeljstvo promijenilo i koliko stižeš da se posvetiš najbližima?
- Roditeljstvo nas mijenja. Tada po prvi put shvatamo da se ne nalazimo u centru svijeta. To je proces koji traje i on je neizbježan. Ljubav koju osjećamo prema svojoj djeci je ogromna i bezuslovna. Svakim danom mi je to sve jasnije i nekako prirodno osjećam potrebu da učestvujem u životima svoje djece. Iako posao zahtjeva vrijeme, lagano se prioriteti mijenjaju... Porodica je sve.
