Milka Gnjato, arhitekta porijeklom iz Bileće nedavno je dobila Grand Prix, prestižno priznanje struke na četrdesetom jubilarnom Sajmu Arhitekture u Beogradu za projekat dječijeg obdaništa na Novom Beogradu. O značenju nagrade, mjestu arhitekture u savremenom svijetu kao i o arhitektonskoj kulturi Milka Gnjato za Lokoportal u kratkom intevjuu kaže...
Nedavno si dobila Grand prix na Salonu arhitekture za projekat dječijeg obdaništa na Novom Beogradu.
Šta ti znači to priznanje struke?
- Salon arhitekture, koji ove godine obilježava jubilej 40 godina od osnivanja, predstavlja najvažniju godišnju manifestaciju koja daje presjek kroz arhitektonsku produkciju predhodne godine. Tih mjesec dana posvećenih analizi projekata izvedenih ili nerealizovanih, bez obzira na sve šta bi neko mogao da iznese kao kritiku, predstavlja najbolji način da se diskutuje, problematizuje i učini jasnom trenutna situacija u arhitekturi kao i potencijal domaćih, ne samo arhitekata već ukupnog domaćeg sistema produkcije arhitekture koji podrazumijeva i državu i privatne investitore i izvođače. Ta analiza se očekuje od strane arhitekata, od strane zadnjih decenija rijetkih kritičara arhitekture ali i od šire javnosti. Imajući to u vidu ali i naročito svijest o svim predhodnim dobitnicima Velike nagrade Salona od kojih smo učili i kojima smo se divili, Grand Prix Salona, koji smo ove godine, kao autorski tim dobili Aleksandru Vuja, Milan Đurić i ja, predstavlja bitan momenat u karijeri svakog arhitekte sa naših prostora.
Koliko nagrada obavezuje?
- Sasvim svjesno i namjerno ću da budem idealista i zanemariću sva realna preispitivanja svrhe nagrada.
Ako zaista, za najvažniji opis ljudskog djelovanja uzmemo nastojanje ljudi da ulažući u svoje znanje, obrazovanje i sposobnosti pomijeraju, prije svega i najvažnije, sopstvene granice mogućeg, onda je taj trud obaveza bez obzira na nagradu. Nagrada bi trebalo da je izmišljana naknadno, kao potvrda da smo vjerovali i da vjerujemo u taj idealizam. Dakle, priznanja bi trebalo da budu posljedica o kojoj se ne razmišlja unaprijed.
Koliko naša sredina vodi računa o arhitektonskoj kulturi?
- Onoliko koliko vodi o kulturi generalno i još manje, a to je toliko malo da nisam sigurna da može uopšte da se prepozna to vođenje računa. To je prije svega posljedica predhodnih decenija čijih smo poražavajućih posljedica svi svjesni ali i sistematičnog neulaganja u obrazovanje, u kulturu diskusije, u građenje svijesti o zajednici i izgrađenom prostoru i o tome koliko i na koje sve načine zavisimo od njega jer, izgrađeni prostor već odavno, od Platona i još od prije, nije puki, jedva artificijelni ljudski habitat, sklonište od neprilika - a meni se čini da se mi ponašamo upravo tako: zaokupljeni kako što lakše do svoja četiri zida, nezapitani koje sve posljedice proizvodi prepuštanje jedinom mjerilu za građenje – ekonomskom. Izgrađeni prostor je sistem koji ima nevjerovatan broj, nimalo naivnih priča i mogućnosti razumijevanja, koji je nadrastao nas same, i u koji mi nekako pokušavamo da se uklopimo, da ga pratimo. Jedini način da taj sistem ne postane diktator je da što više o njemu znamo i razmišljamo.
Sa kojim problemima se arhitektura danas najčešće susreće u Srbiji?
- U ekonomskom polju sagledavanja, najveći problem je nedostatak investicija; inače je problem isplativosti i profita, čije se granice neprestano pomjeraju ka većem, postao najznačajniji faktor koji opredeljuje graditeljstvo u cijelom svijetu i još kad se tome doda nedostatak investicija, dešava se grčevito nastojanje da se samo funkcionisanje sistema gradnje održi. Realnost je da tek posle funkcionalnog sistema gradnje može da uslijedi priča o kvalitetu i novim dometima domaće arhitekture.
Drugo polje sagledavanja i grupa problema je što su postojeći investitori postali glavni kreatori arhitekturalne politike. Treći problem, koji ja doživljavam kao najznačajniji, jer se on možda nije morao desiti, je velika distanca između Ideje o Arhitekturi od strane arhitekata, na jednom kraju, stvarnog izgrađenog prostora u sredini i svijesti, znanja i zainteresovanosti društva za probleme arhitekture na drugom kraju.
Gdje je po tvom mišljenju mjesto arhitekture u modernom svijetu?
- Neki uticajni arhitekti i teoretičari arhitekture misle da arhitekturi preostaje modifikacija postojećeg, drugi se tome jako protive i još uvijek vjeruju u pokretačku snagu arhitekture kao tvorca novog i boljeg svijeta a vjerovatno ta dva načina ipak mogu zajedno funkcionisati. Važna je naša svijest o tome da koliko god da mi gradimo arhitekturu i ona gradi nas. Sa arhitekturom se odavno desilo ono što se sad dešava sa informatičkim tehnologijama – ona je kao sistem postala naš vještački produžetak.
Ko su tvoji uzori u svjetskoj, a ko u domaćoj arhitekturi?
- Veoma veliki je broj arhitekata ili danas već aktuelnije - arhitektonskih partnerskih firmi čiji projekti su neizostavni izvori znanja o tome šta sve arhitektura može biti ali, zbog posebnog poetskog kvaliteta koji njihovo stvaralaštvo nosi, spomenička arhitektura Bogdana Bogdanovića, arhitektura Alvaro Size, Korbizjea, Line Bo Bardi, i tu bi se našli još mnogi, su moja stalna mjesta divljenja.
S obzirom da si Hercegovka šta misliš o arhitekturi našeg kraja, šta izdvajaš kao pozitivno, a šta bi da si u prilici rado mijenjala?
- Moj je utisak da oni objekti koji se izgrade ne vode dovoljno računa o sredini kojoj pripadaju i čiji identitet će da grade. Tradicionalna hercegovačka arhitektura ima mnogo kvalitetnih elemenata koji daju jako zanimljive mogućnosti za savremenu reinterpretaciju ili kreativne odgovore koji se direktno ne nastavljaju na tradiciju ali one su potpuno zanemarene. Bolji primjeri uspješnih reinterpretacija tradicionalnog su recimo zgrada banke na početku kamenog mosta i Hotel Leotar u Trebinju. U izvornom obliku, oni su primjeri iz kojih bi trebalo da učimo jer, to su projekti/objekti koji istovremenuo pripadaju modernom vremenu u kome su nastali i svijesni su svog okruženja. Ne želim da kažem da je jedini pravi način reinterpretirati tradiciju već da bi savremeno trebalo biti inteligentan odgovor na kontekst.
Veoma žalim zbog stanja u kome se trenutno nalazi zgrada muzeja na ulasku u Bileću i ne znam koliko je poznata činjenica da je taj muzej u saradnji sa tada mladim arhitektom porijeklom iz Bileće, Živkom Janjićem, projektovao jedan od priznatijih arhitekata u bivšoj Jugoslaviji - Juraj Neidhart koji je inače na početku svoje karijere radio u Korbizjeovom studiju. Jako volim jednu jednostavnu ali veoma plemenitu arhitekturu u vidu krova bašte poslastičarnice 3M u Bileći čiji je autor arhitekta Goran Šakotić. Ta nadstrešnica je primjer kako sa malo sredstava može da se pravi dobra arhitektura.
Tema koja me zanima je tretman otvorenih javnih površina, ulica i parkova. Intervencije u javnom prostoru moraju prvo biti predmet javne rasprave u kojoj učestvuju građani. Otvorena javna površina je najvažniji element izgrađene sredine. Ona u punom smislu definiše javni život. To je prostor koji direktno određuje način na koji se okupljamo, zadržavamo u prostoru, kako ga koristimo. U zemljama koje vode računa o svom izgrađenom prostoru bilo koja intervencija od opšteg značaja, dakle koja kreira i utiče na život svih građana mora biti predmetom javne rasprave. To kod nas nije slučaj.
- Sledeća tema je tema privatne kuće. Mislim da bi bilo zanimljivo kad bi postojao nekakav vid stručne pomoći, u smislu edukacije, obrazovnih radionica ili malih priručnika koji bi pomogle običnom čovjeku koji želi napraviti svoju kuću (pošto je očigledno da običan čovjek danas ne može da priušti arhitektu za projekat kuće po sopstvenoj potrebi, a i čini mi se ne želi da ga sluša). Često su te kuće preglomazne, pune funkcionalnih grešaka, do estetike ne možemo ni da stignemo. Lijepa i inteligentna rješenja narodne arhitekture i njeni najvrijedniji elementi mutirali su u nešto neprepoznatljivo i nedopadljivo i tu naročito mislim na gradnju poslije devedesetih godina.
Dakle u prvom redu neophodna nam je edukacija o kući, o gradu, o izgrađenom, zajedničkom javnom prostoru.
- Poslije završetka gimnazije u Bileći upisala sam Arhitektonski fakultet u Beogradu i diplomirala kod profesora Milana Đurića koji zajedno sa Aleksandru Vujom vodi projektni biro - DVA: Studio u kome radim zadnjih sedam godina. DVA: Studio je dobitnik više nagrada i priznanja u Srbiji i inostranstvu. Trenutno radimo na par projekata privatnih kuća i stambene zgrade u Beogradu kao i nekoliko proizvodnih objekta u okolini Beograda.
