• 141010-dineco baner
  • 141010-dineco kartice
131218-tarana salon i restoran baner120201-apis
111017-baner segment131113-friendtravel baner121201-baner m99
 
 
 
 
Articles

Intelektualac iz provincije HELLA− TA DJEVOJKA JE ČUDO

Slučajan susret - Hella i ja upoznale smo se prije nekoliko dana. Ona je polagala srpski jezik, a ja sam bila u komisiji. Prvo što me iznenadilo jeste njeno odlično poznavanje srpskog jezika, bogatstvo njene leksike.

110628-sunce_nam_je_zajednicko05

 

Drugo njene godine – ona ima samo dvadeset godina, a otisnula se, sama, u nepoznat svijet. Želja da pomaže ljudima dovela je da kao volonter radi u Centu za djecu sa posebnim potrebama u Trebinju. Pitam je da li je teško raditi sa djecom sa posebnim potrebama. Odgovara da nije lako, da je početak bio posebno težak sve dok nije dovoljno dobro savladala jezik. Voli da šije, kuva. Voli male gradove, voli da zna ko joj je komšija. Voli bašte, tihe kuće, mir.
Hella ima tri brata, otac je farmer majka nastavnica. Jedan brat je takođe volonter u Čileu. Ostala sam zatečena. Pokušavam da se sjetim sebe sa dvadeset godina. Rastajemo se.

Sutradan dogovaram susret sa njom. Odlazim u Centar za djecu sa posebnim potrebama.

Mjesto druženja

Hellu zatičem kako pije kafu i ćaska sa djecom i zaposlenima. Atmosfera je opuštena, domaćinska. Fotografišemo, ambijent je nevjerovatan, djeca se osjećaju kao kod svoje kuće.

110628-sunce_nam_je_zajednicko06

Cijeli centar je u stvari dom, ujedno porodica i radionica. Djeca ovdje provode vrijeme u zajednici, u druženju i radu. Rad se odvija u radionicama: keramičarskoj, stolarskoj, krojačkoj i proizvodnji cvijeća u plasteniku.

110628-sunce_nam_je_zajednicko01

110628-sunce_nam_je_zajednicko08

110628-sunce_nam_je_zajednicko09

110628-sunce_nam_je_zajednicko10

110628-sunce_nam_je_zajednicko11

110628-sunce_nam_je_zajednicko12

Hella i ja nastavljamo razgovor u prostorijama Centra. Hella mi objašnjava razloge svoga dolaska – potreba da promjeni mjesto boravka, da krene ka istočnoj Evropi, htjela je da radi sa djecom sa posebnim potrebama, htjela je da dobije iskustvo u radu sa ljudima, ima potrebu da radi nešto humano. Potresena sam i njenom odlučnošću, i zrelošću, i spremnošću na žrtvu. Ne mogu da se otrgnem utisku da je to upravo ono što nama nedostaje – samostalnost i odgovornost u njenoj mjeri. Mi (mislim prije svega na tipičan hercegovački odgoj) to nemamo, mi to ne izgrađujemo kod svoje djece, vezujemo ih, i vezujemo se previše. Ipak, u Trebinju joj se sviđa, želi da ostane ovdje. Znači to svjedoči o nama kao o velikim gostoprimcima, jer mi to zaista jesmo. Mi znamo da dočekamo, mi znamo da zaista ugostimo, ali mi ovo što Hella ima nemamo. Ipak, to ne znači da ne možemo to da imamo, da zadobijemo, da usvojimo kao nešto što je dobro. Pitam je za budući plan, za studije. Nisam iznenađena, njena želja je medicina. Pitam je za izvor te okrenutosti pomaganju ljudima. Prosto mora biti neki korijen da tako pomažete ljudima. Saznajem da joj je i otac kao mlad volontirao, da su uvijek porodično imali kontakt sa ljudima sa posebnim potrebama, da je pomoć ljudima tradicija za njih. Pitam je u kojoj mjeri je socijalizacija ljudi sa posebnim potrebama ostvarena u Njemačkoj. Saznajem ni u Njemačkoj to nije do kraja riješeno. Hvali Centar u kojem radi, jako je zadovoljna učinkom kojim postižu. Pitam je koju osobinu smatra najkarakterističnijom kulturološkom razlikom između ljudi u Hercegovini i ljudi u Njemačkoj. Kroz smijeh odgovara da je do dolaska ovdje uvijek bila tačna, a sada uvijek kasni. Ipak, naglašava, želi da ostane ovdje. Srećem isti onaj utisak koji su stranci sa kojima sam se susretala isticali − ležernost u odnosu prema vremenu. Razmišljam da li da joj objašnjavam da je to posljedica u suštini teškog života ovdje, života na ivici. Osjećanje da je svaki trenutak mira, spokoja i materijalnog blagostanja dragocjen. Ali ona to sigurno zna, sigurno je to ono što je privlači u odnosu na život u Njemačkoj. Za kraj ostavljam pitanje da li vjera u Boga stoji iza svega ovoga, kao temelj pomoći ljudima. U njenom slučaju presudna je sama želja da pomaže ljudima. Smatra da sve religije kao svoju osnovu imaju pomoć drugom čovjeku.

Završavamo razgovor. Ispred Centra razgovaram sa zaposlenima. Pitam za utiske o Helli, o njenom radu. Komentari stižu uglas. Ona je za sve sposobna. Ima odličan pristup djeci. Brižna je, nježna. Ništa ne radi formalno, sve radi sa ljubavlju. Da vidite kako je djeca vole. Ova djevojka je čudo.

Sunce nam je zajedničko

Priča o Helli međutim ne može da se ispriča ako ne ispričamo i priču o udruženju "Sunce nam je zajedničko", priču o Centru za djecu i omladinu sa posebnim potrebama. To je priča o hrabrosti, snazi, zajednici i istrajnosti grupe ljudi koja je uspjela da oformi i organizuje centar podrške, pažnje, kreativne radinosti, stručne pomoći ljudima koji ne mogu sami, ljudima čiji je cijeli život uslovljen time da li imaju nekoga ko će ih paziti.

110628-sunce_nam_je_zajednicko07

Ovaj Centar trenutno ima 102 registrovane osobe. Centar pruža psihosocijalnu podršku, radnu okupaciju, dnevno zbrinjavanje, integraciju i rekreativne aktivnosti, edukaciju te prevoz djece i omladine na radnu okupaciju. Nastanak Centra vezuje se za 1998. godinu, međutim, po riječima direktora Centra Mijata Šarovića, prelomna je svakako 1999. godina. Centar, naravno, ne bi bio to što jeste sada (najjače organizovana institucija ove vrste u Republici Srpskoj) da ne radi u sklopu Centra za socijalni rad Trebinje, da je na godišnjem nivou ne podržava Opština Trebinje, da joj nisu pomogli njemačke nevladine organizacije Diakonie i Eirene (preko koje je i Hella došla kao volonter), da djeci nije obezbjedio operativne zahvate Karitas iz Mostara, da im nije pomoglo udruženje Srba iz Čikaga, španski EUFOR i mnogi drugi, pojedinci i porodice. Trebinje je čak svojom odlukom proširilo primanja porodicama osoba sa posebnim potrebama sa 41 KM koliko daje Republika Srpska na 215 KM.

Pitanje djece i omladine sa posebnim potrebama nameće se kao jedno od ključnih pitanja Trebinja kao grada. Da li ćemo odskočiti od primitivizma, zatvorenosti, sebičnosti i nerazumijevnja, koja još uvijek predstavljaju jaku struju u ovom gradu, ili ćemo ostati na ovom putu koji je osjetila Hella, i sa kojim se susrela kroz Centar za djecu sa posebnim potrebama − pokazaće upravo budućnost ovog Centra, naš doprinos njemu. Svi smo mi pomalo crni i pomalo bijeli. Neko ide češće, a neko rijeđe putem linije manjeg otpora, međutim, tu u našem odnosu prema slabijim, nemoćnijim, nesrećnijim, biramo put koji će nas zaista oprijedijeliti za tamnu ili svijetlu stranu. Ono što mene poražava jeste bježanje od ljudi koji su preživjeli tragediju, ili žive neku tešku situaciju, kao životni stav pojedinaca, čak, u nekim situacijama kao nešto što se preporučuje − što reče jedna moja prijateljica: "Bježimo od nesreće kao da je zarazna bolest". U stvari mnogo je lakše biti čovjek, pružiti podršku onome kome je teško, moći sutra pogledati sebe u ogledalo, mirno spavati.

Za kraj dajem svjedočanstvo direktora ovog Centra, gospodina Mijata Šarovića, kako on vidi svoju poziciju i poziciju Centra, kao i mogućnost izbora koja je pred svima nama: "Prijevremeno rođenje starijeg sina u jednom trenutku su promijenili moj život i život moje porodice, našao sam se u jednom praznom prostoru, gdje sve što me je okruživalo bilo je ispunjeno prazninom, sa bezbroj pitanja na koje nisam imao odgovora i potajna nada koja me nikada nije napuštala.... Šta sam sve u ovome periodu preturio kroz život, ja i moja supruga, teško je opisati, ali smo svjesni jedne činjenice, da život našeg sina zavisi isključivo i samo od nas.... Ja lično nikada nisam imao dozu stida ili nešto slično, što imam takvo dijete, gdje smo išli ja i moja porodica išao je i on, tako da i pored činjenice da Vladan ne zna šta znači riječ integracija ili inkluzija, niti može da je izgovori, on je integrisan i uključen u život zajednice, jer on možda i ne zna okruženje, ali okruženje zna Vladana.... Naš koncept je zasnovan na inkluziji u život koja počinje identifikacijom najmanjih problema kod djece u najranijem uzrastu, nastavlja se kroz predškolske ustanove, pa školske do zaposlenja za one za koje je to moguće, za djecu kao što je moj Vladan kroz igraonice i dnevne centre, uz maksimalnu podršku porodici. U jednom takvom konceptu i moj Vladan je našao svoje mjesto. To ipak nije idealno, jer sam život osobe sa invaliditetom, na prostoru gdje živimo, nije idealan, ali moja borba je stalna borba za srećnije djetinstvo moga sina. U toj borbi učestvujemo zajedno sa Vladanom ja, moja supruga i naš mlađi sin. Na kraju konstatujem mi smo srećna porodica".

                                                                                           Milana Babić