• 171007 DINECO 1
  • 171007 DINECO 2
  • 171007 DINECO 3
  • 170309 dineco banner 3
  • 171007 DINECO 4
  • 171007 DINECO 5
  • 171007 DINECO 6
161012 фаипа банер 1

  • 150123 baner apis3
  • 150123 baner apis2
  • 150123 baner apis1

170406 банер бутик ско
  • 170513 sl industry hotel banner 210x170 v1
  • 170513 sl industry hotel banner 210x170 v2
  • 170513 sl industry hotel banner 210x170 v3
170901 best baner
 
 
 
 
Vijesti Trebinje

Olgica Cice, nominovani pisac za 'Žensko pero'

Kada neko iz malog grada kao što je Trebinje, bez ičije pomoći, sa svojim romanima dva puta uđe u uži izbor za dvije prestižne srbijanske književne nagrade, javlja se samo jedno pitanje – kako je takva osoba još uvijek gotovo književni anonimus u RS?

120508-olgar3

Da bi se jasnije predočilo o kakvom umjetniku se radi treba reći da je 2006. godine njen roman 'Miris čovjeka' ušao u najuži izbor za Bazarovu nagradu 'Žensko pero'. Te godine je, nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja, Bazarovu nagradu dobila Gordana Kuić za roman 'Balada o Bohoreti'. Dakle, konkurencija je bila izuzetno jaka. Romani Gordane Kuić poslije nagrade doživljavaju pozorišne i filmske adaptacije. 

Pišući roman o ocu izgubila sam mir i san

Roman Olgice Cice ostaje na jednom izdanju. Olgica nastavlja predavački rad (radi kao profesor srpskog jezika u Gimnaziji 'Jovan Dučić' u Trebinju), ali i piše. Naišavši na naslov u novinama: 'Dama sa novčanice', zainteresuje se. Zaintrigirala ju je priča o izuzetnoj ženi, čuvenoj srpskoj slikarki Nadeždi Petrović. Počinje da traga za pojedinostima iz Nadeždinog života. O njoj je znala ponešto i odranije: da joj je brat poznati pjesnik Rastko Petrović, da je osnovala 'Kolo srpskih sestara', da je bila slikarka i da je postradala u I svjetskom ratu. Iščitavajući dalje njenu biografiju, Olgica ostaje fascinirana njenom ličnošću, hrabrošću i smjelošću da u ono vrijeme, kada je 90 odsto Srpkinja bilo nepismeno, školuje svoj um i talenat, otisne se u Evropu i donese najmodernije slikarske pravce u, tada mali Beograd i konzervativnu Srbiju. Tragajući za podacima iz njenog života, Olgica većinom nailazi na podatke vezane za njene slikarske uspone i padove. Shvata da je njen unutrašnji svijet još uvijek neispisan. Pokušava se uvući u njenu dušu, njenu kožu, osjetiti je kao ženu, jer Nadežda zaslužuje da vaskrsne. Nakon 'strahovitih muka', Nadežda je oživljena, uobličena sa bojama svojih živopisnih pejzaža i krvavim danima balkanskih i I svjetskog rata. Kada je napisala knjigu, Olgica je stala.

− Stala sam pred strahom od poniženja. Nisam više u stanju da kucam od vrata do vrata, da se ponižavam i tražim novac za štampanje. Ovdje me svi uslovljavaju štampanjem u Trebinju, a u tom slučaju moja knjiga ne izađe izvan okvira ovoga grada. Zbirku priča 'Nizvodno od bajke' (nastala i štampana u Trebinju između dva romana), za koju mislim da je dobro napisana, takođe sam slala za na konkurs za Bazarovu nagradu, ali vjerovatno nije, zbog, za njih, neznatnog izdavača, ni pročitana.

Olgica shvata da je jedini način da kvalitetno štampa novi roman − poslati rukopis na konkurs čija nagrada uključuje štampanje knjige. Nailazi na Deretin 'Konkurs za neobjavljeni roman' u kojem najbolji rukopis kao nagradu dobija plaketu, novac i štampanje djela. Olgica šalje rukopis. Prati rezultate i nailazi na podatak da je njen rukopis ušao u najuži izbor − od 149 rukopisa izabran je među pet najboljih. Kada saznaje da nije dobila prvu nagradu, odmah se obraća Umjetničkoj galeriji 'Nadežda Petrović'u Čačku, koju vodi Vladan Matijević, ponudivši im svoj rukopis za štampanje. Matijević stupa u kontakt sa glavnim urednikom 'Derete' Zoranom Bognarom, obavještava ga da Olgica traži od Umjetničke galerije da joj štampaju roman.

− Sutradan me zove Bognar i pita zašto preko njih tražim izdavača kada su oni spremni da štampaju moj roman, jer je moj rukopis drugonagrađeni. Naravno, bila sam srećna, počašćena, i oslobođena brige oko štampanja. Poslije smo se upoznali na Sajmu knjiga u Beogradu, potpisali ugovor i dogovorili štampanje. Problemi me, ipak, čekaju. Treba da uradim i promociju u Trebinju, a to košta. Treba pozvati ljude, dočekati, organizovati. A zar nije ogromna reklama, za jedan mali grad, imati pisca koji je dva puta ušao u najuži izbor za dvije prestižne nagrade? Jedan anonimus kao ja! Nas pisaca je u ovom gradu malo i mislim da zaslužujemo mnogo veću podršku onih koji mogu i treba da je pruže.

Kao Hrvatica udata za Srbina, Olgica je teško prošla ratno vrijeme.Tradicionalno opredjeljenje njene familije za jugoslovenstvo nije je pripremilo za ratni metež koji će da uslijedi, strane koje se moraju odabrati. Njen otac Ljubomir Miličević je kao hrvatski antifašista preživio 11 koncentracionih logora u II svjetskom ratu, a djeda Stjepan je imao smjelosti da u najteže, ratno vrijeme, 1918. stane na stranu Srbije, čak da to javno uzvikne na gradskom trgu u Metkoviću. Opredjeljene za jugoslovenstvo, izraziće Stjepan i kasnije: kada dobije sedmog sina pozvaće, na osnovu prava koje je tada vladalo, kralja Aleksandra za kuma. Aleksandar je prihvatio kumstvo i imenovao pukovnika Lazarevića iz Mostara za svog izaslanika na svečanoj ceremoniji kumovanja. Olgičin djeda je dobio etiketu izdajnika i do kraja života je bio bojkotovan. Stjepanova žena Anđa je bila iz ugledne i bogate porodice iz Metkovića, jedino žensko dijete Mate Gabrića, pored pet sinova. Izloženi hladnom bojkotu Gabrića zbog braka koji nisu odobravali (jer Stjepan nije bio ni bogat, ni ugledan) koji je trajao decenijama, i u stvari nikada nije prestao, i odbačeni od hrvatskog naroda kao izdajnici 'vire', Stjepjan i Anđa su poslije kraljevog kumstva doživjeli potpuni krah porodice. Ipak, Stjepan je svojoj djeci zauvijek usadio ideju jugoslovenstva i čovječnosti − snage da se u najtežim trenucima opredijele za istinu i pravdu. Olgičin otac Ljubomir je tu ideju prenio i na svoju djecu. Pored svih strahota koje je doživio u logorima, dao im je viziju dobra, ulio nadu, izgradio otvorenost duha.

120508-olgar1

− Jedna mi je spisateljica iz Beogradu rekla, nakon pročitanog romana 'Miris čovjeka', kako je zadivljuje činjenica da je moj otac, poslije svoje golgote, našao snage da stvori porodicu, da bude dobar muž i otac. Moj otac je kao komunista na početku svog stradanja bio u Jasenovcu. Dugo se nisu pominjali Hrvati kao jasenovački logoraši. Danas ih poneko pomene kao antifašiste, pored Jevreja, Srba i Cigana. Roman o mom ocu se zove 'Miris čovjeka', jer je on uspio da ostane čovjek, bez obzira na cijenu. Kao i njegov otac. To je nešto što se rijetko sreće. Većina ljudi se boji za svoju kožu. Puni su straha − cijeli život prožive u strahu, uvijek ostanu mali, jadni, sitni, stide se sebe. Tek kada sam pročitala njegova sjećanja, shvatila sam koliko ga u stvari nisam poznavala, i koliko on zaslužuje da nešto učinim za njega, da napišem odu čovjeku. Pišući roman o ocu izgubila sam mir i san. Izdavač, kada je pročitao knjigu, rekao mi je: 'Ti mora da si mnogo patila dok si ovo pisala.'

Za života, Olgičin otac nije htio da opterećuje svoju djecu logoraškim iskustvom. Za te mračne priče su znali samo braća, najbliži prijatelji i supruga.

− U nama, djeci, razvijao je jugoslovenstvo, ljubav prema svima. Bio je predan kao roditelj, mada mi se činio hladnim, nisu ga naučili da govori jezikom ljubavi. Ali, imao je snage da kontroliše naše zadaće, daje nam savjete kako se piše, da nam razvija darove koje je uočavao. Sve je radio na neki tihi, nenametljivi način, bio je valjda umoran, nisam ga razumijevala. Razumjela sam ga tek pred njegovu smrt. Stajali smo na balkonu, na dvanaestom spratu u sarajevskom neboderu. Odozgo mi je pokazivao breze kako čudesno svjetlucaju. Umirući čovjek mi ne govori o svojim patnjama, nego o brezama koje ga smiruju. Tada sam napisala pripovijetku 'Breze', koja je kasnije prerasla u roman. Kada sam to uradila, prvi i posljednji put sam sanjala oca kako mi maše i blago se smiješi s druge strane ulice. Poslije toga je nestao.

Pred smrt, Olgičin otac se povukao iz Trebinja u maleni stan u Sarajevu. Imao je potrebu da se skloni od svega, nije više imao snage da se nosi sa ljudima. Počeo je da piše dnevnik po svojim sjećanjima.

− Trebalo mi je puno vremena da sredim njegova sjećanja. Žurio je, svjestan da umire. Kucao ih je na pisaćoj mašini; nabacano, nesređeno, sa puno ponavljanja. Bio je to tužan čovjek, razočaran i u socijalizam, u koji je bio zagledan i čije je rađanje čekao u logorskom mraku. Izgubio je sve ideale.

Olgica je jugonostalgičar, još negdje duboko u sebi nosi zaljubljenost u bratstvo i jedinstvo, drži to osjećanje kao sakriveno blago, san o mogućem miru među ljudima. Ipak, posljednji rat dao joj je i svijest da neke stvari više nikada neće biti iste.

− I meni, koju zovu romantikom, je definitivno jasno da mi više ne možemo biti zajedno u jednoj avliji, nego samo jedni pored drugih. Moramo naći neke pametne relacije, sa nekim pametnim glavama na čelu, ali samo jedni pored drugih, nikako zajedno. Kao tolerantne komšije. Nemam više iluzija. Do kraja naših života, a vjerovatno i do kraja života naše djece, stalno će neki loši momci potpirivati mržnju, kao aždaju koja proždire sve, samo ne njih, vinovnike. Mržnja više nikada neće nestati. Ne vidim više način da budemo jedno. A bili smo, i sada tvrdim da smo bili. Kako je to uspjelo da se sruši tako lako, tako vrlo lako, tumačim činjenicom da je najmanje ljudi koji misle svojom glavom. Većina ljudi ne misli svojom glavom: šminka trepavice, njeguje brkove, ima glavu za izgled – unutar nje, ništa! Ja, sada, da odem među Hrvate – bila bih strašno omražena, jer ni ja, ni moj otac, ni djed nismo nikad oboljeli od virusa bolesnog nacionalizma. Ja nisam ničija. Ja nigdje ne pripadam, ni moja djeca, po rezonu ovih što ne misle svojom glavom. Po svom rezonu sam Evropljanka, Zemljanka, samo mali čovjek koji se može djenuti svuda gdje su čovjekoliki, iznutra i izvana.

Olgica ima dvije kćerke. Jedna je udata za Amerikanca, druga za Srbina. Olgica je uspjela da od 'svojih curica', kako ih još uvijek zove, stvori samosvjesne, otvorene i nezavisne osobe, što je u sredini poput hercegovačke rijetkost. Njena mlađa kćerka Ana, koja je udata za Amerikanca, opredijelila se, zajedno sa suprugom (koji je prethodno bio katolik) za pravoslavlje.

− To što je moja Ana uradila – to je zdravo. Niko je nije tjerao, sama je osjetila potrebu, kada se našla daleko od svoje zemlje. Nostalgija joj je iskristalisala želju da se ozvaniči kao pravoslavka. Njen muž Džon je veoma obrazovan čovjek. Dugo je proučavao pravoslavlje i tu se pronašao. Pitala sam ga zašto prelazi u pravoslavlje kada je svakako hrišćanin, to bi moglo da povrijedi njegove roditelje. On mi je odgovorio da da mu je katolicizam nametnut, a da je pravoslavlje njegov izbor.

Džon Filip Man, Olgičin zet, završio je balkansku istoriju. Njegov pradjed po majci, porijeklom je iz Slovenije, prezime Turk. Olgičina Ana je studirala u federalnom Sarajevu, jer je to bilo jedino mjesto gdje su njeni roditelji mogli da pošalju svoju djecu, tamo su imali najbližu rodbinu koja je bila spremna da pomogne. Ana se poslije završenog fakulteta zaposlila u školi za strane jezike. Džon je poslije završenih studija odlučio da proputuje Balkanom, da ga upozna i da se sam izdržava. Došao je u Sarajevo i zaposlio se kao predavač engleskog jezika. Ana mu je bila mentor. Sprijateljili su se i zavoljeli. Nije lako bilo roditeljima pustiti dijete, prvo u federacijsko Sarajevo, neposredno poslije rata, a poslije u Ameriku, u nepoznato.

− Naravno, imali smo veliki strah. Ja više ne znam ni ko sam ja. Pustiti dijete sa jednim Amerikancem za koga ništa ne znaš, sem ono što ti je ispričao. Imaš svoj neki utisak koji može da te prevari. Ipak, pustila sam Anu, jer sam shvatila da nemam prava da je ne pustim. Džonu sam postavila pitanje: 'Ko si ti, Džon?'. On mi je odgovorio: 'Ja sam samo Džon' (smijeh). Moje je pitanje podrazumijevalo: ko si u stvari, šta to čeka moje dijete, jesi li špijun, trgovac ljudima... Nije jednostavno pustiti dijete ni u Sarajevo poslije rata, ali sam shvatila da život bez rizika ne može da se živi. Džon se, međutim, pokazao ovdje divan, a tamo je to nadmašio. Postoji i nešto što se zove Sreća.

Olgica kaže, u romanu o Nadeždi Petrović 'Boje i barut', kroz lik Nadeždine majke: 'Roditeljstvo je stvaranje, darivanje i puštanje'. Netipično za Hercegovinu, Olgica je rekla zdravicu svom djetetu na svadbi.

− Žene ovdje ne drže zdravicu. Ja sam imala potrebu da svom djetetu dam blagoslov na svoj način, kako osjećam i rekla sam: 'Dođe vrijeme kada male curice porastu i kažu svojoj majci - pusti me sad.' Ne rađamo mi sebi samo djecu, nego i ljude. To moramo da shvatimo, ma kako bilo bolno. Ali, roditelj mora da bude uzor. Moje su curice odrasle u ratu kada se nije imalo. A noga brzo raste, pa nema se za nove cipele. A neki drugi imaju, neki ljudi su počeli da se bogate enormno – ratni profiteri. E, sada, njih dvije nemaju, neke druge imaju. Pa se zatvaraju u sobu, pa plaču. Onda sam im rekla da imaju druge vrijednosti, da moraju imati samopouzdanja, da izađu napolje, sviraju gitaru, pjevaju i naći će društvo. A one meni kažu: 'Šta ti nama pričaš o samopouzdanju, kada ga ti nemaš!' A ja u čudu: 'Kako ga nemam!?' A one kažu: 'Pa cijeli život pišeš nešto, a nemaš hrabrosti da objaviš knjigu!' I ja shvatim da su u pravu, da moram da im pokažem kako izgleda jaka žena. Skupila sam hrabrost i objavila knjigu. A za prvu knjigu je potrebno najviše hrabrosti, jer ideš u nepoznato i ne znaš šta te čeka.

120508-olgar4

Miris čovjeka

Knjiga 'Miris čovjeka' predstavlja dvostruku potragu i trostruko izlijevanje bola. Olgica kroz očev Dnevnik traga za sobom i smislom, a njen otac kroz svoja sjećanja radi to isto. Knjiga sadrži i prikaz tri rata. I svjetski rat dat je kroz sudbinu Olgičinog djede Stjepana i njegove žene Anđe, II svjetski rat dat je kroz opis mučenja i ubijanja u 11 logora kroz koje je prošao Ljubomir. Posljednji rat je predstavljen kroz prelomljenu svijest autora ispisanu kurzivom.

'Prvo su to bila gunđanja i izlivi nezadovoljstva protiv tuđinske vlasti i svih nedaća izazvanih njom. Pošto se ništa nije dogodilo kao opomena i prijetnja, granica dozvoljenog se pomjerala, dok se gunđanje nije pretvorilo u uzvikivanje parola na gradskom trgu:

− Dolje Austrougarska! Živjela Srbija! ŽI-VJE-LA SR-BI-JA!!!

... Probudili su me dim i osjećaj gušenja. Bio sam zaglušen vriskom i zapomaganjem, a kada sam uspio otvoriti oči, svuda je gorjelo. Sve, a činilo mi se i mi. Kasnije mi je majka pričala da je počelo poslije ponoći. Svi su već bili zaspali. Probudili su se okruženi plamenom ona i otac, a onda su sumanuto počeli izvlačiti nas djecu iz zapaljene kuće. Mnogo godina kasnije sam mogao shvatiti tu kaznu 'drzniku i njegovoj paščadi'. Sutradan su oca uhapsili, a majka i mi djeca smo užasnuto gledali pepeo koji se još juče zvao naša kuća. Nakon tri decenije sam osjetio mnogo veći užas pred dimom i pepelom krematorijuma koncentracionih logora. Kada sam umakao tim dimnjacima i vratio se kući kao olinjali polucrknuti pas, pronašao sam među nekim starim novinama u sanduku ostatke očevog dnevnika, koje sam sačuvao:

7. decembar 1918.

Po stoti put priznajem sebi da sam budala. Razapet sam sad na sopstvenoj golgoti gledajući Anđu i djecu. Šta sam im učinio! Jesam li imao prava da srozam tu ženu ovim brakom i da joj uništim život? Da joj oduzmem svaku mogućnost da bude mati i žena kako joj dolikuje? Može se tuđin mrzit i Srbin smatrat bratom i kad se ne viče o tome na sav glas.

Odmazde

Novoj nesigurnoj državi NDH, sve što sumnjivo miriše bilo je sigurno samo iza brave ili pod zemljom... Sjećam se jednog nesrećnika koji se u tramvaju bezazleno našalio na račun poplave jezičkih kovanica u hrvatskom jeziku. Za konduktera je rekao: 'Evo, ide munjovozni kartodrapec!'

Ustaški agent koji je čuo tu opasku odmah je uhapsio 'drznika' i odveo ga u ustaški logor. Nesretnik je svoju šalu platio glavom kao talac na Maksimiru.

Arijevci

Tako su u ustaškim koncentracionim logorima nazivali internirce Hrvate i muslimane, za razliku od 'nearijevaca' kako su nazivani Jevreji, Srbi, Romi i ostali 'inferiorni' narodi. Iako je naziv zvučan, mi 'arijevci' nismo bili značajno povlašćeni u odnosu na druge logoraše. Bili smo rjeđe nasilno ubijani, ali su to postizali glađu, žeđu i hladnoćom, kao i kod ostalih logoraša. Ko je dotjeran u logor imao je status stoke za izrabljivanje i ubijanje. Mi smo često izvlačili deblji kraj kao 'izrodi svog naroda'.

Boje i barut

... I ona se igra. Široko nanosi boje. Čini joj se da sve beži i odnosi svoju posebnost. Na platnu izranja 'Pejzaž iz Iberžea'. Nadežda oseća muku rađanja, treba napraviti večnost. Da može, na svom platnu bi oživela crvkut ptica, šaputanje lišća i vode...

... Na porodičnom imanju je uvek doživljavala lekovitu samoću, mir i stvaralački uzlet. Setila se da umetnost ne može dugo da čeka, ona polaže pravo na svoje vreme...

... Ne mogu govoriti da mrzim ljude. Ja samo ne volim loše osobine, koje su u izvesnoj meri u svima nama. Ne volim, na primer, nespremnost da se pogleda iza drveta. Možda je tamo redak cvet. Od svih gubitaka, najgore je izgubiti sebe...

... Da li se bojim? Pa, bojim se, ludački se bojim. Kada me neizdrživo ščepa strah, kada mi dođe da vrištim ili prosto zanemim i zamru mi sva osetila, zagrizem svoju ruku, do krvi je zagrizem i trčim da previjem i tešim...

... Zašto ne prestaje? Nema toliko majki, ni očeva, ni sinova. Nema toliko ruku koliko je pušaka i topova. Ko će rađati novu decu? Svi su otišli od plugova, od pšenice i kotla rakijskog. Svi su otišli, a stalno se ponovo odlazi. Odakle izviru? Život jeste čudo, ali smrt je ovde darežljivija od života...

Milana Babić
EKSTRA magazin