Protekle noći je u SKC-u u Beogradu, održana tradicionalna manifestacija Festivala proširenih medija na kojoj su, izmedju ostalih, učestvovali doktoranti ALU Radmila Lizdek iz Trebinja, Mladen Blažević iz Mojkovca, Abaz Dizdarević, Nikola Simanić i Dino Karailo.
Ovogodišnji Festival trajaće od 2. do 5. aprila i kao i svake godine obilježiće ga gostovanje brojnih umjetnika...
Veliki dio Aprilskih susreta biće posvećen instalacijama, video umjetnosti, izložbama, tribinama, muzici... Za ovu multimedijalnu manifestaciju s pravom se može reći da predstavlja jedan od najvažnijih kulturnih događaja u Srbiji jer domaća scena postaje ogledalo svjetske umjetničke scene.
Prvi Aprilski susreti održani su 1972. kao Festival proširenih medija. Umjesto očekivanog populističkog koncepta zadovoljavanja osnovnih studentskih potreba za zabavom SKC je ustanovio nov i savremen pristup kulturnoj produkciji, u okviru kojeg je, pored gostovanja umjetnika po pozivu i javnih debata, definisana i sintagma "prošireni mediji" kao jedan od najvažnijih segmenata Aprilskih susreta.
Festival na kojem su nastupali svjetski priznati umjetnici poslužio je kao osnova za sve današnje umjetnike koji se bave proširenim medijima ili kako se to još može reći novim medijima kao što su performans, video umjetnost, instalacija, digitalna umjetnost...
Radmila Lizdek
MOTIVACIONO PISMO
„Bičalj"
Savremena umjetnost se bavi savremenim životom. Ko će bolje da ispriča u današnjem društvu nego oni koji u njemu žive i stvaraju. Po mišljenju većine onih koji se ovim poslom bave, da bi smo na nešto reagovali, to prvo treba da vidimo i čujemo, osjetimo i doživimo. Inače, to za nas i ne postoji...
Komentarisanje video rada kojim ću se baviti u ovom tekstu proizilazi iz pozicije profesionalne zainterenovanosti jer sam se u njemu našla kao strana koja saučestvuje, kao neko ko osjeća izvjesnu bliskost prema tim i takvim situacijama i ljudima u njima. Važno je svakako pomenuti i sam odnos prema zavičaju koji sa sobom povlači i odnos prema djetinjstvu, rodnom domu, jeziku, ljudima i predjelima... Svemu onom od čega se ne može pobjeći... Znaci zavičajnog podneblja, ono odakle dolazimo, prate nas na našim zemaljskim putevima ma gdje da smo, kao izraz svog vremena i svog podneblja... Svog tla...
Ovaj rad govori o tri starice koje žive po malim zabačenim i zaboravljenim selima po Hercegovini... I koje govore o njihovom doživljaju boje. Tačnije, šta je za njih boja?
Kroz njihove odgovore o boji, mi u stvari dobivamo mnogo više od toga:
- prije svega imamo sliku o njima, o onome kako one izgledaju, vidimo njihove ruke, lica, izraz, govor, sklad i način na koji su odjevene...
- imamo ambijent u kome žive, male kamene kućice i još manje začađene sobice u kojima izgledaju kao ptice u kavezima...
- način na koji daju odgovore i njihov doživljaj boje, primjena te iste boje i sama tehnologija o kojoj govore, koja iz njihovih usta zvuči kao magijski ritual...
- osjećamo prolaznost jednog vremena i života, čega su i one duboko svjesne...
- između ostalog čujemo i njihove stavove prema današnjem životu i savremenom svijetu...
Potreti starica u životu kao i u ovom radu uvijek su kod mene budili snažne emocije. Pogled na ovaj rad za mene izaziva divljenje nekadašnjoj ljepoti lica i smjernosti u odijevanju. Osmjehu koji se nazire samo u uglovima usana. Ali želim svakako reći da osim ove spoljne ljepote na mene je daleko snažniji utisak ostavila ljepota njihovog duha. Ona im je pomogla da se iznesu sa svakom nedaćom, nevoljom i nesrećom u svakom vremenu koje ih nije ni malo štedilo...
Video radom koji sam naslovila „Bičalj" (autentiočna kabanica od vune koje su nosile stare Hercegovke) želim prikazati život jednog podneblja i ljudi u njemu prevedenu u likovni jezik, sa svim njenim osobenostima, približiti posmatraču i time joj dati jedno novo estetsko mjesto i značenje.
