Pisac, scenarista, Trebinjac i svjetski tip Feđa Isović, po čijem scenariju na RTL-u ovih dana pratimo novu seriju "Kriza" za Lokoportal govori o načinu na koji stvara, svom rodnom gradu i o... pročitajte
Foto: Anadolija
Veoma je interesantna priča vezana za scenarij serije Lud Zbunjen Normalan. Ko je prepoznao kvalitet priče i kako je došlo do realizacije projekta?
- To je sada već stara priča. Pokojni Benjamin Filipović mi je predložio da napišem komediju koju bi smo onda ponudili nekoj ovdašnjoj televiziji. Napisao sam pet, pa onda još desetak epizoda, ali jednostavno nismo mogli naći televiziju koja je mogla finansijski da iznese jedan tako skup projekat. Nije bilo love. Benjamin nas je napustio, sve je nekako stalo na neko vrijeme, a onda je Davor Pušić, privatni producent i vlasnik FIST produkcije odlučio, da tako kažem, skočiti u vodu i na sopstveni rizik ući u produkciju. Bio je to vrlo rizičan potez koji se, svjedočimo, na kraju isplatio.
Doza tako potrebnog humora koja je prepoznata u cijelom regionu i te kako prija u vremenu "krize", odakle crpite inspiraciju?
- Ja držim da je inspiracija precjenjena. Nedostatak inspiracije je, najčešće, izgovor umjetnicima da odgode rad i odu u kafanu na gemišt. Ubjeđen sam da inspiracija izlazi iz zagrijavanja stolice. Ja svoju zagrijavam intezivno. Kao nesretan produkt tolikog zagrijavanja stolice nedavno sam morao operisati hemeroide.
U Trebinje je serija LZN prihvaćena izuzetno dobro. Jedna je od rijetkih takozvanih "porodičnih serija". Mladi rado prepričavaju štoseve porodice Fazlinović. Koliko je humor upravo Trebinja utkan u seriju?
- Ko god prati seriju može posvedočiti da su rijetke epizode u kojima se ne pominje Trebinje ili njegova uža okolica. Necvjeće je postalo prepoznatljivo selo u krugu ljudi koji prate seriju, a o maksuziji iz Popova polja ne treba ni pričati. Naravno da duboko u sebi nosim taj neki hercegovački osjećaj za humor. To cinično ismijavanje svega i svačega vrlo lako i precizno prepoznajem kada sam u društvu Trebinjaca.
Kako je Vama kao rođenom Trebinjcu pošlo za rukom da "prodate" humor Sarajevu koje je slobodno se može reći kolijevka humora na prostorima bivše Juge?
- Uh, da je Sarajevo kolijevka humora je smijela i vrlo vjerovatno netačna konstatacija. Tačno je da je Sarajevo imalo velikog uspjeha u sa dvije televizijske show emisije, Teversenove bajke i Top lista nadrealista. Ali je također istina da Sarajevo nikada nije proizvelo niti jedanu humorističku igranu seriju koja bi bila vrijedna pomena. U isto vrijeme iz Beograda su dolazile vruhunske serije, Pozorište u kući, Kamiondžije, Bolji život i mnoge druge. Ulice su bile prazne kada je TV Zagreb emitovao Malo misto, Velo misto... Ono što želim reći je da je ulični ili ti ga kafanski humor, kojim obiluje Sarajevo, jedna stvar koja zavisi od dosejtke pojedinca, a igrani, televizijski ili filmski humor ozbiljan posao koji proizilazi snažnog autorskog angažmana. Evo, navedite mi bar jednu filmsku komediju iz Bosne i Hercegovine? Predrasuda kaže kako Hrvati, za razliku od Bosanaca, nisu duhoviti, a iz Hrvatske su nam došle sjajne filmske komedije (Kako je počeo rat na mom otoku, Maršal, Sveštenikova djeca...). O opusu srpskog scenariste Dušana Kovačevića nema potrebe ni govoriti. E sada da konačno odgovorim na vaše pitanje. U Sarajevu se nisam nikad osjećao hendikepiran zato što sam Trebinjac. Isto osjećanje imam kada sam u Beogradu ili u Zagrebu. Štaviše, humor koji sam nosio u sebi je nekako uvijek bio, u najmanju ruku, ravnopravan. Na spisku najdohovitijih ljudi koje poznajem, od petorice, trojica su Trebinjci, moji drugovi Dino, Jovan i Miko.
Shodno likovima koje ste kreirali u seriji LZN jasno je da veoma dobro poznajete mentalitet ovih prostora. Iz Vašeg ugla kakav je prosječan Balkanac, odnosno Bosanac, Hercegovac?
- Gledano iz Švedske, među nama na Balkanu nema nikakve razlike. Šveđanin nikada neće moći uočiti razliku između nekoga iz Zagreba, Beograda ili Sarajeva. Njemu smo svi jednako dobri, ali i jednako loši. Svako ko tvrdi da postoji velika i značajna razlika između Dalmatinca, Šumadinca i Krajišnika, po mom obazrivom sudu, je budala. Svako ko tvrdi da postoje srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik, prije svega ne priznaje sudske odluke. Sjetimo se, Sud u Hagu je angažovao međunarodnu grupu lingvista koji su, koristeći jedinu priznatu metodologiju, konstatirali da se radi o jednom jeziku i od tada je taj jezik imenovan kao SHBC jezik. Bosanki, srpski, hrvatski i crnogorski lingvistički mudrokenjatori su nakon ove odluke Haškog Suda postali potpuno irelevantni tipovi, a njihovi misaoni napori su samo nalik prdežima na vjetrovitom brežuljku. Dakle, kada pišem o Bosancu nema razloga da se Srbijanac, Hrvat ili Crnogorac se ne nađu u tom liku. Razlike među Balkancima ja jednostavno ne priznajem i najviše ih volim opisati onom narodnom: Nije govno, nego se pas posro.
Lik Izeta Fazlinovića koji nam maestralno donosi Mustafa Nadarević je okosnica cijele serije. Kako je došlo do saradnje sa gospodim Nadarevićem?
- Bilo je nekoliko opcija za tu ulogu, ali kada sudbina hoće da sve ispadne kako treba, onda to bude tako kao u ovome slučaju kada smo se odlučili za Mustafu. Mada bih se volio pohvaliti kako je to bila moja ideja, moram priznati da je Jasmin Duraković bio taj koji ga je predložio za jednom večerom u kafani. Mustafi se svidio tekst i ostalo je sve već poznata priča. No, potpuno je sigurno da to ne bi bila ista serija da smo uradili pogrešan cast za tu ulogu. Mustafa je očigledno pun pogodak.
I u najtežim civilizacijskim događajima ljudski rod se branio humorom. Šta je Vas gospodine Isoviću nagnalo da progovorite upravo humorom?
- Iskreno, novac. Kod nas scenarista mora pisati ili drame ili komedije. Pored vitalnog Holivuda nema razloga da mi pravimo akcione ili, recimo, SF filmove. Ja eto pisem i drame i komedje, rekao bih, sa podjednakom valjanošću. Želja mi je da napišem neki triler. To se možda osjeti i u komedijama, i u dramama koje pišem. U mojoj dramaturgiji uvijek postoji neka manja doza neočekivanog obrta, bar se trudim da tako bude.
Kriza identiteta, kriza razuma, ekonomska kriza, kriza srednjih godina i sve druge krize su nažalost naša svakodnevnica. Kako u vremenima krize vidite kulturno stvaralaštvo u BiH za koje se izdvajaju zanemarljivo mala sredstva?
- Ne znam kako odgovoriti na ovo pitanje. Uvijek osjećam neku vrstu nelagode kada od države tražim pare za snimanje filma, a pritom sam potpuno svjestan da mnogi roditelji oko nas taj dan imaju problem da obezbjede večeru svojoj djeci. Osjećam neku vrstu nemoralnosti u tvrdnji da nam je kultura neophodna. Ako neko može da nađe pare u inostranstvu i snimi domaći film, onda bujrum. I moj zadnji film Halimin put smo snimali sa novcem iz raznih evropskih fondova. Iz BiH smo dobili 50.000 KM, tek toliko da bi se film mogao zvati i našim. U drugu ruku, Halimin put je dobio čak 30 međunarodnih nagrada, što je na neki način opravdalo uloženi domaći novac.
S obzirom da ste završili pisanje scenarija za novu seriju "Kriza" koja se za sada emituje samo na RTL-u, "kuvate" li nešto novo o čemu ćete tek početi da pišete?
- Puno toga trenutno radim. Ne žalim se, volim kada sam zaposlen. Pored serija Lud, zbunjen, normaln i Krize, za jednu hrvatsku televiziju radim i adaptaciju španske serije koja je u toj zemlji napravila veliki uspijeh. Također i na Kosovu imam film koji je u predprodukciji... Elem, ovo proljeće/ljeto/jesen planiram provesti bar 5 - 6 mjeseci u Trebinju jer iz dosadašnjeg iskustva znam da dole pišem brže. To je valjda od Vukojevog vina.
Mlada glumica Marija Pikić takođe iz Trebinja glumi u seriji "Kriza". Da li ste pratili njena dosadašnja dostignuća, kako je došlo do Vaše saradnje?
- Da budem potpuno iskren, moj čitavoživotni drug Miko Jeremić mi je odražao predavanje, naružio me i rekao da Trebinjci moraju pripaziti jedni druge i da sam, u tom smislu, šupak jer nisam ništa napisao za naše dvije Trebinjke, Natašu i Mariju. Naravno, pošto je riječ o poslu, to što je Trebinjka ne bi nikada pomoglo Mariji da dobije ulogu a da ujedino nije i sjajna glumica. Super je da me Miko više ne može nazivati šupkom, a da pritom ja imam u kadru divnu, mladu i talentovanu glumicu kakva je Marija. To je ona priča o jednom udarcu i dvije muhe. Nataši sam dužnik, ali biće nešto. Prije svega zato što je u Regionu malo tako dobrih glumica kao što je ona. Nataša je velika faca.
Poznato je da ljeto rado provodite u rodnom gradu. Napravite paralelu Trebinje Vaše mladosti i Trebinja danas?
- Odkud tebi da ja nisam i danas mlad? Trebinje moje mladosti je danas. Ja se tako osjećam. Naravno, ratna i poratna migracija stanovništva je sigurno ostavila traga na izgled grada, jer grad nisu samo zgrade i ulice, već i ljudi koji žive u njemu. Trebinje u tom smislu dijeli sudbinu mnogih gradova u Regionu. Sreća je da se u Trebinju nisu desili masovni zločini i taj podatak odmah ralaksira čitav problem. Kada sam dole, vrijeme provodim sa istim ljudima sa kojima sam ga provodio i u djetinstvu. Tačno je da su većina njih sada ćelavi i debeli, ali to su isti oni dječaci i iste one djevočice koje pamtim. Nesmijem nabrajati imena, puno ih je, nekoga ću zaboraviti, a neko će se naljutiti zbog opaske o ćelavosti i debljini.
