U hercegovačkom selu Mrkonjići, rodnom mestu Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog i ove godine je svečano proslavljena hramovna Slava crkve podignute na temeljima Svetiteljeve rodne kuće.
Sv. Arhijerejskom Liturgijom načalstvovao je Vladika Atanasije uz sasluživanje brojnih sveštenoslužitelja Hercegovačke eparhije. U Liturgiji su uzele učešća stotine vjernika pristiglih sa svih strana, kako iz sela Popovog polja i gradova Hercegovine, tako i gostiju iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Posle litije oko hrama i rezanja slavskog kolača, vjernima se besjedom obratio Vladika Atanasije.
https://www.lokoportal.com/index.php/sadrzaj/vijesti/14158-u-mrkonjicima-proslavljen-sveti-vasilije-ostroski#sigProGalleriacd2b3fc895
ŽIVOT SVETOG VASILIJA OSTROŠKOG
Sveti Vasilije rođen je u selu Mrkonjić u Popovom polju 28. decembra 1610. godine od roditelja Petra i Anastasije Jovanović. Na rođenu je dobio ime Stojan. Iako su bili siromašni, Jovanovići su važili za pobožnu porodicu koja redovno posjećuje sva bogosluženja.
Kao mladić, Sveti Vasilije je boravio u manastiru Vavedenje Presvete Bogorodice u Zavali, jer se tada obrazovanje moglo steći samo u manastirima. Pošto mu se dopao život u manastiru, odlučio je da se zamonaši. Međutim, pošto je još bio mlad, predložili su mu da preispita svoju odluku.
Iz manastira Zavala odlazi u manastir Tvrdoš, gde je odlučio da se zamonaši. Na monašenju je dobio ime Vasilije, po uzoru na Svetog Vasilija Velikog. Ubrzo posle monašenja odlazi u Crnu Goru kod cetinjskog mitropolita Mardarija, međutim, ubrzo je došlo do sukoba zbog koga je Vasilije morao da napusti Cetinje.
Naime, Papa je poslao jezuite u ove krajeve da iskoriste teško stanje u narodu kako bi ih preobratili sa pravoslavlja u rimokatoličku veru. Vasilije je prepoznao opasnost koja vreba od jezuitskih sveštenika i uporno ukazivao na to mitropolitu Mardariju, ali ovaj nije želeo da se suprotstavlja rimskim izaslanicima.
Zbog borbe protiv unijata, mladi monah Vasilije postao je cenjen u narodu, a mitropolit Mardarije je odlučio da ga protera sa Cetinja. Narod se protivio ovakvoj odluci, ali Vasilije nije želeo da nastavlja sukob u Crkvi, te je odlučio da se dobrovoljno vrati u Tvrdoš.
Odlučio je da obilazi hercegovačka sela i pomaže ljudima koji su tada živeli teško pod turskim ropstvom, a zbog njegovog načina života mnogi su ga tada poredili sa Svetim Savom.
Ubrzo je pao u nemilost Turaka, pa je morao da beži u Rusiju. Pošto je proveo neko vreme tamo, vratio se u Tvrdoš sa dosta hrane i novca, koji je uspeo da skupi, a zatim ga podelio sa narodom po Hercegovini. Potom odlazi na Svetu Goru gde provodi godinu dana kako bi se dodatno obrazovao i produhovio.
Foto: panoramio/cvijetinFoto: panoramio/cvijetin
Po povratku sa Svete Gore, Vasilije je postavljen za mitropolita onogoškog, sa sedištem u Onogoštu (Nikšić). U to vreme Turci su počeli još više da muče i pljačkaju srpski narod, Vasilije je morao da se skloni i pod planinom Zagaračom napravio je keliju gde je živeo i molio se.
Predloženo mu je bilo da se prebaci u manastir Ostrog, koji je bio dobro utvrđen i sklonjen daleko od puta, kako Turci ne bi mogli da upadnu. Pošto je konačno dočekao da u miru vodi svoju mitropoliju, uspeo je da proširi bratstvo manastira Ostrog i obnovi nekoliko crkava.
Upokojio se mirno bez bolova 29. aprila 1671. godine u svojoj keliji iznad ostroške isposnice. Iz stene pored koje se upokojio, kasnije je izrasla jedna vinova doza, iako u steni nema ni malo zemlje.
Ubrzo posle njegove smrti, ljudi su počeli da dolaze na njegov grob kako bi se iscelili i našli utehu. Bio je smatran za svetitelja još tokom života, a kako je vreme odmicalo posle njegove smrti, kult je sve više i više jačao.
