Nosite bremena jedan drugoga, i tako ćete ispuniti Zakon Hristov.
Gal. 6,2
Junaštvo je kada sebe branim od drugoga,
čojstvo je kada drugog branim od sebe.
Marko Miljanov
Služiti, ustrojavati svoj duh, vježbati, ali i krotiti tijelo, slušati analize i pouke, pomno otvorenog srca i duha, bdjeti nad sobom, i moleći se voljeti: svoj rod, svoju zemlju, svoju istoriju, sebe, na zdrav način. Služiti, služiti, služiti…
Milana Babić u Kremlju
U čovjeku postoji „neuništiva svijest, svojevrsno sjećanje na sopstveno porijeklo od neke više pravde od koje je nečim udaljen, ali kojoj teži da se vrati, jer samo u potčinjenosti njoj kao svom moralnom izvoru on se osjeća onakvim kakvim jeste, kao slobodno biće“ (Lav Tihomirov, „Monarhija“).
Kada sam se prošle godine po prvi put obrela u Rusiji za mene to nije bila nepoznata i daleka zemlja. Za pravoslavnog čovjeka gdje god je zemlja osvećena krvlju mučenika, a vazduh okađen tamjanom i ustreptao od crkvenih zvona – zemlja je njegova, bliska i topla istovremeno. Breze, breze i borovi, drvene kuće uklopljene u prirodu, stopljene sa njom, crkve sa zlatnim kupolama, sinteza Stepe i Šume (Lav Gumiljov), nomadski elemenat ukroćen i zauzdan ratovima velikih kneževa, ogromnim prostranstvom…
Stara Rusija, drevna Rusija, Carska Rusija prisutna je u šaputanju rijeka i potoka, blagim likovima sa fresaka, u pričama i bajkama. Istok, ruski čovjek, snažan i emotivan, razapet između srčanosti, koja ga vuče na dno bića, i askeze. Ruski čovjek, ako se otrgne od zlih strasti, unutar i izvan sebe, sagledava tvorevinu sa nebeskih visina. I stvara nezaborav.
Kremlj
Avgust ljeta Gospodnjeg 2015. godine
Onomad napisah da se Rusija budi, a sada osjetih da Rusija, istinska Rusija, Carska Rusija, izranja iz manastirskih odaja, pripovijeda iz kremaljskih zidina, vraća se u svijest i duh ruskog čovjeka, izbija iz svih pukotina i uglova. I treperi. U ikonama, zapisima, sjećanjima. Treperi i čeka svoje vrijeme.
U ruski filosofsko-politički svijet vraća se i dobija novu snagu i zamah misao Leontjeva, Dostojevskog, Tihomirova, Solovjova, Fjodorova, Iljina …
Na ulici, u svakodnevnom ophođenju, u administraciji, na televiziji, svuda – dva duha, dva modela. Pobjednička zastava Zapada, sociokulturna i duhovna, još uvijek se vijori. Mlada ruska žena, izložene ljepote i gordog stava obučena je većinom u zapadno ruho. Prelijepo slovensko lice, nježno i moćno istovremeno, ukroćeno je i uhvaćeno u model, tip, brend u kome je sve ogoljeno i prizemljeno.
Žene srednjih godina, naprotiv, prilagodile su iskonskoj tradiciji sve: i nakit, i odjeću, i šminku. Na njima je sve sa mjerom, elegantno i dostojanstveno: osmijeh, stav, odjeća. Ljepota, uzvišenost, odmjerenost, mističnost – ženstvenost koja plijeni i osvaja.
Dakle, ruska kultura je još uvijek „kultura-primalac“ zapadne kulture (A. S. Panarin). Još ona nije svoja, još model nije uspostavljen, još nije napravljen sistem koji bi zaštitio i rehabilitovao ruski svijet u punoći, ali kretanje postoji, ono je koliko plansko, u istoj mjeri i sakriveni, nepredvidljivi potencijal pravoslavlja i vizantijskog nasljeđa.
Srpska delegacija u Centralnom muzeju Velikog Otadžbinskog rata
Viteštvo
Služiti, i nalaziti smisao u služenju, ljepotu i mir. Stvarati poredak, biti dio nečega velikog i trajnog, nakalemiti se na staro, učestvovati u zajedničkom projektu, biti dio zajednice, tima, saborovati kao u porodici – svući sa sebe samodovoljnog, samozaljubljenog izolovanog čovjeka. I služiti.
Služiti otačestvu, otadžbini, zemlji otaca, zavjetnoj zemlji, u vremenu kada je sve podređeno trenutku, svedenosti čovjeka na sada i odmah, na tijelo i tjelesnost, na užitak. Biti svjestan da je istorija kult majki i očeva, „ispunjenje duga prema umrlim precima – vaskrsavanje“ (Fjodorov).
Služiti i biti odan kada je odanost postala prezrena i ismijana, zatamljena podrugljivošću i niskošću masmedija.
Služiti i osjećati se živim i potrebnim. Svrsishodnim. Biti vjeran, zavjetovan; predan, sabran i pribran.
Kome služiti i osjećati to kao ispunjenje uzvišenog zadatka?
Vlasti koja je posvećena, ocrkovljena, vladaru koji shvata mističnu stranu istorije i teži pravednosti.
Asocijacija Vitezova
Vitez mora biti ispunjen sa sedam osnovnih vrlina: vjerom, nadom, ljubavlju, pravednošću, razboritošću, čvrstinom duha i umjerenošću. Srce je centar viteštva.
Viteštvo je dio zapadne tradicije koja nije postojala u Vizantiji. U Srbiji viteštvo postaje popularno za vrijeme cara Stefana Uroša IV Dušana Nemanjića, a vrhunac dostiže za vrijeme despota Stefana Lazarevića (Red Zmaja). U onome što se naziva „Kosovski mit“ srpski narod je, kao cjelina, prihvatio aristokratsku etiku koja je bila odlika srednjovjekovnog plemstva, što je jedinstven primjer u svjetskoj istoriji. Jedini sličan primjer nalazi se u samurajskoj etici Japanaca (Dragoš Kalajić).
Milana Babić i ruski dečak
Asocijacija Vitezova svoje ishodište ima u patriotskoj organizaciji Nacionalna organizacija Vitezova koju je osnovao ruski patriota, učesnik građanskog rata, Nikolaj Fjodorovič Fjodorov 1927. godine. On je svoj život posvetio nacionalnom vaspitavanju omladine prvog talasa ruske emigracije. Organizacija se razvijala u Francuskoj (Pariz, Grenobl, Marsel, Kan, Nica) te u Pragu, Berlinu, Rigi, Sofiji. Mnogi od članova društva položili su život u Drugom svjetskom ratu. Poslije rata prestaju da postoje udruženja u Istočnoj Evropi, a ponovo je uspostavljena organizacija u Francuskoj. Od 1954. godine nastaju udruženja Vitezova u Maroku, Argentini, a 1958. godine u Belgiji i 1959. u Australiji. Hiljade djece prošlo je kroz udruženje krepeći svoj duh, učvršćujući se u ljubavi prema Rusiji.
U sadašnje vrijeme Nacionalna organizacija Vitezova nastavlja svoj posao objedinjujući potomke emigranata koji su Rusiju napustili poslije građanskog rata. Moto organizacije je „Za Rus, za vjeru“ i odraz je težnje služenju Rusiji i Pravoslavnoj vjeri.
Prepodobni Sergije Radonješki
Vitezovi nastavljaju drevnu tradiciju vaspitanja mladog naraštaja za služenje Otadžbini. Korjeni ove organizacije nalaze se u stvaranju „zabavnih“ (potešnыh) pukova. Po naređenju cara Alekseja Mihailoviča 1682. godine okupljena su djeca iz raznih slojeva u „Petrovski put“ za vojne igre carevića Petra na manevarskim poljima oko Kremlja. Upravo iz tih „zabavnih“ izrasla je garda ruske regularne vojske, koju je stvorio imperator Petar Veliki: Preobraženski, Sjemenovski i Izmajlovski puk, koji su kasnije odigrali odlučujuću uloge u ratovima protiv Švedske. I to je bio prvi primjer organizovanog vojno-patriotskog vaspitanja omladine u Rusiji.
Asocijacija Vitezova stvorena je 2. decembra 1992. godine na Osnivačkoj konferenciji u centralnom muzeju Oružanih Snaga RF. Organizacija je sazdana od različitih sekcija vojno-patriotskih i sportskih klubova. Godine 2012. Asocijacija Vitezova je dobila status međunarodne društvene organizacije, a 2007. Asocijacija dobija blagoslov Svjatješeg Patrijarha Aleksija II.
Svečano otvaranje saborovanja Asocijacije Vitezova
Petog avgusta 2015, u dječijem zdravstvenom lageru „Vastočnij“ Petušinskog rejona Vladimirske oblasti, okupilo se 150 učesnika sabora „Asocijacija Vitezova“ na Trinaestom Međunarodnom zboru vitezova. Zbor vitezova je tradicionalni zajednički projekat Asocijacije, na čijem je čelu doktor medicinskih nauka, majstor borilačkih vještina N. N. Nemčinov, i međuregionalnog društvenog fonda „Centra nacionalne slave“ sa V. I. Jakunjinom kao predsjednikom Starateljskog savjeta i M. J. Bajadakovom kao predsjednikom Fonda.
U Kremlju
Šestog avgusta, na Sabornom trgu u Moskovskom Kremlju, održana je smotra učesnika sabora iz Moskve i Moskovske oblasti, Krima, Jaroslavlja, Samare, Saratova, Kurska, Kaljiningrada, Urjupinska, Srbije, Crne Gore, Republike Srpske, Južne Osetije, Bugarske, Letonije i Pridnjestrovske Moldavske Republike. U centru postrojavanja bila je grupa sa zastavama sa znamenjem organizacije na kojima se nalazila deviza „Služim otadžbini“.
Specijalno za vitezove, kao i svake godine, odredi Predsjedničkog puka pripremili su veličanstven program uz učešće pješadije i konjice, poslije čega su odredi Vitezova iz ruke sveštenika Olega Stenjajeva dobili ikone svojih nebeskih pokrovitelja: Aleksandra Nevskog, Sergija Radonješkog, Serafima Sarovskog, Fjodora Ušakova, Save Srpskog i Arhangela Mihaila.
Predsednička garda
Sa riječima dobrodošlice učesnicima svečano postrojenih vitezova obratili su se: predsjednik za bezbjednost Društvenog parlamenta Rusije, predsjednik prezidijuma državne organizacije „Oficiri Rusije“ A. V. Cvetkov; prvi potpredsjednik Fonda Andreja Prvozvanog i Centra nacionalne slave M. I. Jakušev; rukovodilac Centra vojno-patriotskog i građanskog vaspitanja Odjela obrazovanja grada Moskve I. I. Meljničenko; član prezidijuma Saveza veterana vojno-obavještajne službe general-poručnik J. A. Babajanc; predsjednik Višeg savjeta Asocijacije Vitezova N. N. Nemčinov.
Za odrede Vitezova potom je organizovana ekskurzija po Velikom Kremaljskom dvorcu. Svaka delegacija je imala svog vodiča. Hod kroz dvorac u stvari predstavlja kretanje kroz vijekove ruske istorije. Svaka prostorija, svaka freska, slika, urezana imena zaslužnih za pobjede u ratovima odražava sjaj Rusije – ulogu koju je Carstvo imalo u kontekstu pravoslavne ikumene.
N.N. Nemčinov (levo) u majici sa likom Ratka Mladića
Uveče je u klubu dječijeg saborišta „Vostočnij“ održan koncert solista i plesa ansambla VBS, zaslužnih umjetnika Rusije Aljone Lužecke, Andreja Nemakova i mladih talenata – Nikite Nemakova i Nastje Lužecke.
Svakodnevica
Ustajanje, trening, molitva, pa raspored dnevnih aktivnosti potom: predavanja iz istorije, vjeronauke, etike (predavač potpukovnik I. L. Samohvalov, član Najvišeg savjeta Asocijacije Vitezova), škola novinarstva (predavač pukovnik u rezervi V.A. Latinjin, rukovodilac vojno-patriotskih i omladinskih programa Centra nacionalne slave i član Saveza novinara i Saveza pisaca Rusije), potom prikazivanje filmova, večeri poezije, razgovori, druženja. Na majicama likovi velikih ruskih ljudi: Aleksandra Nevskog, admirala Ušakova, generala Skobeljeva, Petra Stolipina, Sergeja Karaljova, maršala Žukova.
Gosti sabora ove godine, pored Lužecke i Nemakova, bili su: publicist i član Saveza pisaca Rusije Aleksandra Ibragimov; istoričar M. V. Potapov, general-major I. P. Lazurenko i saradnici fonda socijalnog razvoja duhovno-prirodnih vrijednosti „Sjećanje Pobjede“ I. A. Peremilovskaja i R. A. Arduanova; rukovodilac informacione agencije „Ana njuvs“ doktor ekonomskih nauka, profesor M. M. Musin, poznati pisac i društveni radnik V. E. Šambarov – koji je predstavio svoju novu knjigu „Fašisti Evrope“, Leonid Šumski, zaslužni umjetnik Rusije, kozački duet Ana Bubnova i Vladimir Karaljov i pjesnikinja Nina Kartašova.
Poetsko veče, večeri nacionalne kulture, predavanja, stihovi – sve je bilo posvećeno sedamdesetogodišnjici pobjede nad fašizmom. Bilo je veličanstveno čuti pjesmu „Tamo daleko“ i gromki završetak pjesme – ŽIVJELA SRBIJA! – u izvođenju Leonida Šumskog. Sa ponosom je srpska delegacija slušala o podvizima srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu u analizama i predavanjima istoričara.
Sa pevačem Leonidom Šumskim i kozačkim duetom Ana Bubnova-Vladimir Karaljov
Posebno bogatstvo i svojevrsnu korektivnu funkciju, bogoslovski pogled na istoriju 20. vijeka, pružila su predavanja kandidata bogoslovlja, profesora Moskovske bogoslovije, Andreja Salatkova.
Ekskurzije
Dvanaesti avgust, ekskurzija u srce Rusije, njen duhovni i kulturni centar, u vijekovima nadograđivanu Troicko-Sergijevu lavru – odlazak kod Prepodobnog Sergija Radonješkog.
Troicko-Sergijeva lavra
Crkve, sa čudesnim freskama i ikonama, muzej koji je riznica duhovnih i kulturnim spomenika. Ovo mjesto je nekoliko puta odigralo presudnu ulogu u istoriji Rusije, u njenom usmjerenju. Ovdje dolazi po blagoslov za rat sa tatarskim hanom Dimitrije Ivanovič. Od ovog mjesta Ivan Grozni pravi bedem odbrane Moskve, u Smutno vrijeme manastir uspijeva da izdrži poljsku opsadu. Petar Veliki 1689. nalazi utočište bježeći od „strelaca“…
U manastiru, slušajući pripovijedanje o značaju Troicko-Sergijeve lavre za rusku istoriju, razmišljam o „čudnim putevima Gospodnjim“ – Kulikovska (1380) i Kosovska bitka (1389). Jedno carstvo propada drugo izrasta, u duhovnim temeljima obje bitke jasna svijest o žrtvi, o cijeni slobode. Polje Kulikovo i Kosovo polje objedinjeni u metaistorijskoj ravni, u istoriji koja je sveštena, osmišljena.
Sandale prepodobnog Sergija Radonješkog
Razmišljam o riječima Prepodobnog Sergija Radonješkog, upućene velikom knezu Dimitriju Donskom pred odlučujući boj za rusku istoriju: „Idi protiv varvara; ni najmanje ne sumnjaj, Bog će ti pomoći i ti ćeš pobijediti neprijatelja i zdrav se vratiti.“ Razmišljam o kaluđeru koga je poslao Prepodobni Sergij u bitku, koji će prvi izaći na megdan i poginuti. Razmišljam o Svetom Petru Cetinjskom koji je oblačio ratničko odjelo i borio se, u presudnom času, u dvije bitke protiv skadarskog paše. Monaška riza i mač…
Nekoliko dana poslije obilazimo Centralni muzej Velikog Otadžbinskog rata u Moskvi. Glavne bitke, znamenja pobjede, podaci, fotografije, slike, spomenici, lampice koje simbolizuju poginule. Istorija koja se ponavlja, kretanja koja se ponavljaju, težnje koje se ponavljaju i, opet, misao o posebnom, presudnom trenutku istorije − jasna svijest šta je Rusija uložila, koliko je života dala za Slobodu, ali i šta je izgubila 1990-ih u jalovom pokušaju da po ko za koji put postane Zapad. I, da, to je „plaćeno geopolitičkim pozicijama koje je ona izgrađivala tokom četiri vijeka“ (Natalija Naročnicka).
Slika čuvenog snajperiste Zajceva (Centralni muzej Velikog Otadžbinskog rata)
Potom odlazak na mjesto pogibije Jurija Gagarina. Sa nama ide Svetlana Ivanovna, profesor ruskog jezika. Njeno pripovijedanje odlikuje visoki stil, sa zadovoljstvom upijam svaku njenu riječ i gestikulaciju koja prati rečeno. Njena rečenica je bogata i jasna, u njoj prepoznajem ruske klasike i ruske bajke. U pripovijest o podvigu Gagarina stala je priča o simbolici njegovog imena, o nestvarnosti atmosfere na ulici kada se let desio, o njegovoj slavi, strašnom kraju, o njegovoj djeci…
Razmišljam o prostranstvima, nebeskim; o tome kako je biti sam tamo gore, koliko smjelosti i vjere treba za to, koliko snage. Gledam u crkvu koja se nalazi u blizini spomen kuće. Crkva je zadužbina jednog kosmonauta.
Kod mesta pogibije Gagarina
Letjeti, vinuti se daleko, pa se vratiti i graditi. Ostaviti spomen, za vječnost. Rusija. Pravoslavna. Moja.
Fotografije: Milana Babić
