Nije lako ni govoriti u Hercegovini, gdje se svako rađa sa nekom vrstom izvorne mudrosti i govorničkog dara, a kamoli pisati o Hercegovini i njenim ljudima.
Hercegovac je uvijek mudar i oprezan, po prirodi nepovjerljiv u velike istine i krupne riječi. Zato o Hercegovini može kazivati samo onaj čiji su tabani puni ožiljaka od oštrog hercegovačkog kamena, a ruke žuljevite i ogrubjele od mučne borbe da se od štedljive zemlje i neumitnog neba otme komad hljeba.
O Hercegovini može govoriti samo onaj čije su uši naviknute na prijekore i nodobravanja, strogu kritiku koja nas prati od početka tjerajući nas stalno da prevaziđemo mlaku osrednjost. Pohvale u Hercegovini dolaze kasno, a i tad su škrte i odmjerene jer pred svakog od nas, kao paradigma, postavlja se neprikosnoveni autoritet predaka, koji je teško dostići. Samo rijetki, još za života, dožive priznanje i poštovanje Hercegovaca, a jedan od takvih je bio Radoslav Bratić.
Niko nije u tolikoj mjeri, cijelim svojim životom i stvaralaštvom, odužio dug Hercegovini, kao što je to učinio jedan od njenih najvećih pripovjedača, Radoslav Bratić. Mnogi su iz nje odlazili ponijevši u svijet urođenu hercegovačku mudrost i stečeno znanje, a rijetko ko joj se toliko svesrdno vraćao, podjednako kroz literaturu, kao i stvarnim radom na uzdizanju njene kulture. Ona stara legendarna, patrijarhalna Hercegovina koja polako nestaje, vječno će živjeti u prozi Radoslava Bratića. Bratić je bio jedan od glavnih pokretača obnavljanja jednog od najčuvenijih književnih časopisa sa kraja HIH vijeka, časopisa „ Zora“, koji su uređivali Dučić, Šantić i Ćorović. A, čiju tradiciju je u literaturi i bilo moguće slijediti, ako ne njihovu? „Nova Zora“ je zahvaljujući Radoslavu Bratiću i drugom velikom Hercegovcu Nikoli Asanoviću, koji joj je posvetio sve svoje vrijeme, znanje i entuzijazam, ubrzo postala vidjelo kulture, koje obasjava sve srpske zemlje i iskru srpske riječi širi svuda gdje žive Srbi, sve do Australije i Amerike. Ćorovićevi susreti pisaca- „ Srpska proza danas“, čiji je jedan od glavnih pokretača bio upravo Radoslav Bratić, donosili su svake jeseni u Bileću dašak moderne srpske proze i činili je nezaobilaznim književnim centrom.
Rođen je u Hercegovini poratne 1948, na Vidovdan, jednog ljeta, kad je strašna suša skoro presušila sve izvore, zemlja opustjela i ispucala, a glad prijetila da pomori ljude i stoku. Putevi obrazovanja su ga odveli iz Hercegovine, ali duhovno, Bratić je nikada nije napustio, ona je ostala trajna i nepresušna inspiracija za većinu njegovih djela. Sve što je doživljavao kasnije, u vrtlogu života velegrada, bilo je prelomljeno kroz perspektivu bojažljivog hercegovačkog dječaka, koji nikada nije mogao da se oslobodi patrijarhalnog obrasca življenja, legendi, predanja i vjerovanja koje je slušao u djetinjstvu.
Uprkos tendencijama epohe u kojoj je stvarao, Radoslav Bratić nikada se nije deklarisao kao postmoderni pisac, niti je dozvoljavao da ga svrstaju u bilo koji književni pravac. Upravo u tom Bratićevom suprotstavljanju je suština njegove stvaralačke orginalnosti, ali i magijska privlačnost njegove literature. Za Bratića bi se moglo reći da je istovremeno podjednako tradicionalan i postmoderan; od njegove stroge tradicionalnosti u izboru tema do potpuno jedinstvenog postmodernog postupka u romanu „Trg soli“. On ne samo da ne podilazi duhu vremena, nego ne podilazi ni čitaocu. Bratićev čitalac mora biti vispren i inteligentan, oslobođen predrasuda, ideološki nepodoban, jer pisac kaže da prezire čitaoca koji u književnim djelu pokušava naći bilo kakvu ideologiju. O tipovima čitaoca Bratić raspravlja u svojoj poetičkoj knjizi preispitivanja i samoanalize –„Šeherezadin ljubavnik“. U jednom od svojih tekstova o čaranju i pletenju priče, sam Bratić kaže o književnim uticajima: „Na mene je najviše uticala priroda hercegovačkog kraja: brda, izvori, ljudi, pejzaži koje huče, životinje. Dok su mlade - biljke su u ovom kraju lekovite. Kada zrenu postaju otrovne. Slično je i sa čovekom. U tom podneblju najopasnije zveri mogu biti čuvari ljudi, pa je i zmija u ulozi čuvarkuće i kućne životinje.” ( Radoslav Bratić, „O čaranju i pletenju priče“, Književna i naučna recepcija Bratićevog djela, „Filip Višnjić“, Beograd, 2012).Osim ovih prirodnih faktora, Bratić navodi i druge uticaje : vrsne pripovjedače - starije ljude, od kojih se naučio kako legenda poprima ljudska lica i kako pripovjedač, prvo se smijući sebi, stekne pravo i da se smije drugima. Neizostavan je uticaj narodne pjesme i priče iz kojih Bratić crpi svoje fantastične motive. Međutim, pripovjedač ne voli bajke jer smatra da u njima odrasli podvaljuju djeci, stvarajući iluziju o pobjedi dobra nad zlim, koja često nije moguća u stvarnosti. Njegoš i Vuk su kao i kod Andrića neizbježni uzori, a ruski XIX vijek neizostavna literatura. Ipak, prvi i osnovni uzor pripovjedačev i najjači pripovjedački glas iz djetinjstva je njegova majka, koja je itekako umjela da živi „od čaranja i pletenja priče“.
Četiri najreprezentativnija Bratićeva djela u kojima se ogleda suština njegove stvaralačke poetike su romani „Smrt spasioca“, „Sumnja u biografiju“, zbirka pripovijedaka „Slika bez oca“ i strukturno najsloženiji roman „Trg soli“, Bratićevo remek – djelo.
Bratićev roman prvenac „Smrt spasioca“, iako mladalačko ostvarenje, naznačava sve buduće smjernice njegove stvaralačke poetike. Polifonom mrežom pripovjedačkih glasova razorena je klasična romaneskna struktura i zasnovan model modernog romana. U romanu se javlja šezdesetak pripovijednih glasova, među kojima se posebno izdvajaju pripovijedni glas malog Jakova i odraslog Jakova, zatim glas njegove majke, glas Filipa Divulje, Kuma, strica Jakova Miketića, strica Bubala, babe Guguše, Vase Kise i mnogih drugih. Tema djetinjstva obilježenog strahom od kazne, nepovjerenjem u odrasle, njihovim stalnim prijetnjama, strašnim pričama i utvarama čini idejnu potku većine kasnijih Bratićevih ostvarenja. Za temu djetinjstva usko su vezani porodični rodoslov i folklorna fantastika. Epska priča o precima nadljudske snage, ljepote i sposobnosti, koja ima uporište u patrijarhalnom poimanju svijeta, kao da je smišljena da obeshrabri potomke. Sam naslov romana je vrlo simboličan i u njemu se očituje pripovjedačeva nasušna potreba da pronađe utočište i spas od strašnih događaja iz djetinjstva, gorčine, nepravde i nerazumijevanja koje je doživio. Spasioci su svijetli likovi, koji su unijeli malo vedrine u mračno, zebnjom protkano djetinjstvo. To su, prije svega, likovi kojima se mali Jakov divio i koji, iz njegove dječje perspektive, podsjećaju na mitske junake.
Dominantan priovjedački glas u romanu jeste glas Jakovljeve majke, glas koji stalno upozorava i kritikuje sina, suprotstavljajući mu lik sveprisutnog oca, u čijoj sjenci mali Jakov odrasta. Majka nesvjesno na pijadestal stavlja lik oca, koga sin teško ikada može dostići. On je kao mrtav još više dobijao na značaju i bivao poštovan skoro kao svetac ili svemoguće biće, ne samo od pripovjedačeve majke nego i od ostalih seljana. Za malog Jakova on je nedostižni obrazac, istovremeno izvor frustracije i fascinacije.
Zbirka pripovijedaka „Slika bez oca“ prepoznatljiva je po klasičnoj linearnoj naraciji, pomoću koje se nastoji izgraditi velika epopeja o životu hercegovačkog čovjeka. Sam naslov je simbolična odrednica Bratićeve poetike, a to je odrastanje bez oca čije lice ne pamti i koje je, samo pomoću mašte, konstruisao iz majčinih priča. Ta praznina koju od početka ostavlja gubitak oca, nenadomjestiva je karika u mozaiku života, a i priče. Pripovjedač je istovremeno i lik koji aktivno egzistira u svijetu o kome pripovijeda, što daje živost i autentičnost njegovoj priči, ali pripovjedačka situacija u prvom licu nameće mu ograničeno znanje. Subjektivnost i oneobičenost pripovijednog svijeta autor opravdava dječjom perspektivom i pogledom na svijet iz koga mnogi događaji djeluju nekada strašno, a nekada zamršeno i čudno. Ovo je je Bratiću dovoljan razlog, a i opravdanje, za uvođenje fantastike, naročito one koja se temelji na narodnim predanjima ili običnom sujevjerju.
U ovoj zbirci pripovijedaka, kao i u drugim njegovim djelima, formira se jedinstven, višeznačajan i višefunkcionalan hronotop Biša, magičnog hercegovačkog sela, u kome se dešava radnja većine njegovih priča i romana. Po svojoj impresivnosti i epskoj snazi jedini literarni ekvivalent može mu biti hronotop sela Makonda u Markesovom romanu „Sto godina samoće“. To je Bratićeva nesputanom dječijom maštom iskonstruisana slika djetinjstva u poratnoj Hercevini. Priča o materijalnoj oskudici i siromaštvu, o neumoljivosti i obezvrijeđenosti života u surovim uslovima, s druge strane je priča o stoicizmu, izdržljivosti i nekoj praiskonskoj snazi hercegovačkog čovjeka. Iz ove zbirke, kao iz kamena isklesani i izvajani, trajno se u naše pamćenje urezuju likovi naratorove majke, oca, hrabrog Mijata, koji se nije plašio nikakve vlasti, surovog nasilnika i predsjednika seoske zadruge – Špira, grubog i nepravednog učitelja, školskog poslužitenja Mrkše, hronično nezadovoljnog svojim položajem, sa dvostrukim moralom partijskog ulizice i potajnog vjernika, te seoskih žena, čiji su životi omeđeni nemaštinom i sujevjerjem.
U pogledu strukture najsloženiji je roman „Trg soli“. U ovom romanu Bratićeva pripovijedna tehnika je najviše evoluirala. Roman „Trg soli“ je po mnogo čemu jedinstvena knjiga u srpskoj književnosti. Glavni lik ovog romana je zapravo neživa, ali suštastvena materija - so čije se značenje vezuje kako za značaj soli kao najneophodnije životne namirnice, tako i za biblijsku simboliku soli. „ Vi ste so zemlji; ako se obljutavi, čime će se osoliti? Ona neće već biti ni za šta, osim da se prospe napolje i da je ljudi pogaze“, kaže se u Jevanđelju po Mateju. Skoro svako poglavlje počinje nekim citatom, a citatnost je sveprisutna i u samom romanu, što je, inače, tipično za postmodernu literaturu. Razgranata radnja romana prati puteve soli ( kao suštinske materije bez koje nema života ) kroz razna vremena, ali i kroz lavirinte literature, od grčke mitologije do srpskih narodnih legendi i predanja. Tako se složena romaneskna struktura gradi na više značenjskih nivoa.
Model račvaste strukture Bratić prvi put primjenjuje u pripovijeci „Zima u Hercegovini“, čija se priča račva u tri rukavca. Ovaj pripovijedni postupak do savršenstva je doveden u romanu „Trg soli“.
Roman je građen u obliku delte koja se sastoji od devet glavnih rukavaca sa prologom. Svih devet rukavaca vezano je za devet različitih ukusa - ljuti rukavac, slani rukavac, papreni rukavac, bljutavi rukavac, slatki rukavac, kisjeli rukavac, gorki rukavac, prozukli rukavac i opori rukavac. Rukavci se dalje granaju na podrukavce i slike. U ljutom rukavcu se govori o građenju neobične crkve od soli, koju pripovjedač smješta u vrijeme vladavine Sandalja Hranića Kosače, kao i o legendama vezanim za građenje crkve. Slani rukavac analizira mitove o postanku svijeta, uključujući grčke mitove i „ono što je u Bibliji prećutano“. Papreni rukavac govori o narodnim običajima i vjerovanjima, istorijatu soli, ali i o „ istjerivanju đavola“, te o inkviziciji. Tu su i priče o nedjelima vladara i kako se Srbi ubijaju ni zbog čega. Bljutavi rukavac vezan je za grčku mitologiju i govori o Prometeju kao simbolu požrtvovanja i nade, a nasuprot tome, o otvaranju Pandorine kutije iz koje izlaze sva zla ovog svijeta i kako sve to povezuje so. Slatki rukavac opisuje tri svadbe na dvorovima Nemanjića, Brankovića i Kosača, odnose srednjovjekovnih vladara, razloge zbog kojih Srbi ne znaju svoju istoriju. Kisjeli rukavac govori o epigonstvu, ponavljanju grešaka iz prošlosti i nemogućnosti da u bilo čemu budemo prvi i orginalani. Gorki rukavac vraća priču na istorijski kolosijek, govori o slabljenju i padu Vizantije, dolasku Turaka, padu Smedereva i Konstantinu iz Ostrovice, koji u mukama nastavlja da priča svoju posljednju priču. Dolazak Osmanlija i kuge u Srbiju prati i dolazak franjevaca, koji po posustaloj Srbiji nastoje širiti katoličanstvo. Prozukli rukavac se opet vraća grčkoj mitologiji, priči o Ahileju i njegovoj ranjivosti, te o njegovoj umiješanosti u otmicu zlatnog runa. Opori rukavac prati istorijski tok priče o životu pod osmanlijskom vlašću, o Hercegovom sinu, koji je promijenio vjeru, o putevima soli koji sve više zaobilaze Hercegovinu. U istorijske okvire pripovjedač vješto ubacuje i poneku legendu, kao što je ona o djevojci koja se skamenila zbog izdaje. Zaleđeni opori rukavac vodi priču do naših vremena u kojoj Sveti Vasilije Ostroški odluči da „odmrzne vrijeme“, a osoli zemlju na kojoj se namnožilo svakojako zlo (između ostalog i bombardovanje Srbije od strane NATO-a, 1999). Pripovjedač završava ovu impresivnu priču pozivom čitaocu da se osoli i da ne ostane neslan.
Oko soli Bratić razvija jedno šire simboličko značenje, a vezano je za so kao simbol svega suštinski dobrog i korisnog, dok je odsustvo soli uvijek vezano za negativni princip. Bratić značenje proširuje za pojavu slanog i neslanog lica, slane i neslane priče. Bratić će reći: „ Onaj ko jede slano izgleda čio, bez bora na licu, nasmijan i rumen u obrazima. Ne kašlje i ne kija... Ne može riječ da mu stigne drugu. Poljubac takvog stvora ostavlja slan ukus. Svjetlost mu izbija iz očiju i razgoni maglu. Kao Milošu pred Muratom.“ (...) Neslan stvor se teško kreće, baulja po danu kao da su svuda mrak i pomrčina. On je nepouzdan, a spreman na sve...sve ga boli: glava, leđa i stomak (...) A kakav je presoljen čovjek? On je uvijek u pravu. Razmetljivac , sipa opsjene, a u stvari skriva svoj grijeh i karakter“. ( Radoslav Bratić, „Trg soli“, „Prosveta“, Beograd, 2008).
Čitaoca kroz zamršene lavirint priče vodi Ludi Grk, fantastični lik, koji je zapravo piščev alter-ego (drugo ja). On je sveprisutan u romanu i živi u različitim vremenima kako bi bio svjedok različitih događaja. Njegov spoljašnji i unutrašnji portret građen je groteskno, možda upravo s namjerom autoironije, koja Bratiću nije strana. Pisac se uvijek prvo podsmijava sebi, a onda ima pravo da to čini i sa drugima.
Jedna od najvećih vrijednosti ovog romana jeste upravo intertekstualna komunikacija sa cjelokupnom literaturom koju autor poznaje - od Biblije, narodnog stvaralaštva, klasične literature do modernih pisaca i filozofa. Kroz bogate intelektualne aluzije uočava se Bratićeva snažna erudicija, kao i ogromno svestrano obrazovanje.
Nigdje kao u literaturi Radoslava Bratića se ne može saznati toliko o onoj staroj tradicionalnoj Hercegovini, u kojoj se predanje i riječ starijih poštuju više od svih znanja i nauke. Neprolazna vrijednost njegove literature upravo se temelji na predstavljanju suštinskog bića Hercegovine, njenih običaja i ljudi. Čitajući Bratića, saznajemo mnogo toga o nama samima čega možda i nismo svjesni ili ne želimo to da priznamo! Bratićeva riječ i misao živjeće kroz svako novo čitanje njegovih djela.
(Izvor: Ћирилица-Требинње.срб - аутор Дарка Деретић)
