Trebinje u posljednje vrijeme dobija veći značaj na topografiji srpske kulturne scene, filmske i pozorišne. Trebinje je osim po starini, ljepoti grada, manastirima i Dučiću poznato i po dugoj tradiciji amaterskog pozorišta.
U vrijeme nekadašnje Jugoslavije Trebinje je bilo centar amaterskog pozorišta. Nakon pauze za vrijeme rata, ono to ponovo postaje poslije posljednjeg rata. Dvije amaterske pozorišne trupe: Slovo i Male stvari, obilježile su generacije trebinjske djece željne druženja i stvaralačke igre. U trupi Male stvari, na nagovor prijatelja, sa 16 godina počinje da glumi i Marija Pikić. Danas, poslije filmova Neprijatelj i Djeca, i serije Cvat lipe na Balkanu (Kaća), Marija važi za jednu od najvećih glumačkih nada. Njeno lice se, zavisno od uloge, može transformisati do neprepoznavanja. Njena gluma daleko nadilazi njene godine. Uprkos tome, ona je spontana, opuštena i skromna djevojka.
Šta te ponukalo da se baviš glumom?
Došlo je spontano. Glumila sam u amaterskoj trupi, došao je kraj srednjoškolskog obrazovanja i shvatila sam da gluma za mene nije samo nešto usputno. Kada sam bila četvrti razred Gimnazije nazvala me Nataša Ninković. Saznala je da želim da upišem glumu i zainteresovala se. Nas dvije smo, kao i većina ljudi u Trebinju, rodbinski povezane. Izašle smo na kafu i razgovarale. Nataša mi je, nesebično, dala divne savjete. Uputila me je u to šta sve treba da radim na prijemnom ispitu. Takođe, rekla mi je sve o lijepim i ružnim stvarima glumačkog poziva, o svemu što me čeka ako odaberem ovaj poziv.
Njeno lice, u zavisnosi od uloge, se transformiše do neprepoznavanja, pa joj gluma nadilazi godine. Upravo zbog ove sličnosti, Mariju mnogi porede sa Monikom Beluči
Jeste li ti i Nataša imale vremena da se družiti u seriji Cvat lipe na Balkanu?
Nismo imale puno zajedničkih scena. Desilo se da budemo skupa jednom ili dva puta. Naravno, to malo vremena koje smo proveli skupa bilo nam je divno.
Prije ove serije, sa samo 19 godina, dobila si ulogu Danice u filmu Neprijatelj, kako?
Bila sam na kraju prve godine studija na Akademiji i desilo se da sam upoznala glumca Tihomira Stanića (kasnije producenta filma) u Narodnom pozorištu u Banjaluci. Pitao me je da li sam išla na kasting. Rekla sam da nisam. Zainteresovao se, poslao me reditelju Dejanu Zečeviću. Otišla sam u Beograd, uradila kasting i dobila ulogu.
Dejan je jako pristupačan, otvoren za sugestije i ima dosta strpljenja u radu sa glumcima. Spreman je da sasluša svaki prijedlog. On svojim radom iskače iz rediteljskog kalupa naše kinematografije. Dosta obraća pažnju na fotografiju u filmu.
Kako si uspjela da izneseš lik Danice?
Dejan mi je puno pomogao, a i kolege su bile divne prema meni. Posebno je Slavko Štimac bio divan prema meni. Daničin lik je, u velikoj mjeri, izmjenjen u montaži. Neke scene su izbačene. Mnoge scene iz filma su ostavljene otvorene.
Danica je jedini lik koji preživljava suočenje sa Dabom, koji je u filmu predstavljen kao neka vrsta alter ega, odnosno demona koji u svakom liku budi neko uspavano zlo. Kako Danici uspijeva da mu se odupre?
Ona je djevojka koja je ubačena u taj uski krug društva. Ona ne podliježe sugestiji Dabovog govora, čak mu to otvoreno i kaže: 'Kod mene ti to ne prolazi!' Danica je realna osoba, sa obje noge na zemlji. Ona je puno toga prošla u ratu, izgubila porodicu, dom. U njenom mozgu nema mjesta za bilo kakav nadrealizam.
Poslije Neprijatelja si zamrzla godinu na Akademiji i prešla u Beograd, zašto?
Trebala mi je pauza od Akademije i željela sam da radim, da glumim. U Beograd sam otišla jer Beograd nudi, u svakom trenutku, neku mogućnost. Radila sam u pozorištu KPGT. Radila sam predstave sa Ljubišom Ristićem i sa Filipom Gajićem. Takođe uradila sam primotivni spot za turističku organizaciju Srbije za 2011. godinu. Proputovala sam Srbiju i bila na mjestima na koja, vjerovatno, teško da bih sama mogla otići.
Iz Beograda si otišla u Sarajevo na snimanje filma Djeca, kakvo iskustvo nosiš sa tog snimanja?
Pripreme su trajale dugo kao i samo snimanje. Tumačim lik kuvarice, pa sam morala proći pripreme za lik. Film je generacijska priča. Radi se dvadesetogodišnjacima koji bi trebali da se nalaze u nekom socijalnom fokusu, ali su u stvari marginalizovani. To je priča moje generacije koja me se itekako tiče, u kojoj se pronalazim. Pred nama umjesto otvorenih vrata stoje odbijanja. Tumačim lik Rahime, djevojke od 23 godine koja dolazi sa periferije Sarajeva. Ona živi sa maloljetnim bratom koga izdražava i kome pokušava pokazati životne vrijednosti. Kod njega se javlja pubertetski bunt, pa se oni nalaze u sukobu. Film je prvobitno bio naslovljen Mamac, ali je promjenjen u Djeca jer taj naslov konkretnije sugeriše problematiku filma.
Koliko ti film Djeca dalje otvara vrata?
Dosta. Bila sam na razgovoru za još dva filma. Sa filmom Djeca idem na kanski festival koji će se održati od 16. do 27. maja. Takođe će povodom njega biti pres konferencija u Sarajevu, deset dana pred odlazak u Kan.
Imala si dosta različitih, vrlo zahtijevnih uloga, kako se vraćaš sebi?
Gledam da uvijek imam neku vrstu kočnice. Kada sam snimala Neprijatelja da nisam par puta povukla ručnu imala bih krizu identiteta. Gluma zahtijeva da cijelo biće usmjeriš na nešto i teško je ne izgubiti se. Promijeniš mjesto života, odmakneš se od kuće, svakodnevice, upadneš u drugu kolotečinu: baviš se tuđim vrlinama, manama, tikovima – nekada je teško vratiti se.
Šta te privlači kod glume?
Glumu dijelim na pozorišnu i filmsku. Kod pozorišne glume me privlači mijenjanje; to što možeš lik da nadograđuješ iz predstave u predstavu. Na filmu trenutak ostaje uhvaćen za vječnost, onakav kakav je bio u tom trenutku. I to je, u odnosu na pozorište, mnogo veći izazov – uraditi nešto do svojih maksimuma u momentu. Kod pozorišne glume, koliko god ona bila katarzična, dođe trenutak, kada se ta predstava, i moja uloga u njoj, skida sa repertoara. U neku ruku to je divno, a u drugu poražavajuće.
Momak?
Daje mi podršku – potpunu. Ne znam kako bih bez toga. To je baza koja me drži. Dolazio mi je na sva snimanja, uvijek gledam da bude pored mene što je više moguće. Međutim, ne voli da mu se pominje ime, voli da je nenametljivo uz mene, a svoj.
Nataša Ninković me na najbolji način uvela u svijet glume, nesebično, rodbinski, zemljački
Kojim glumicama se diviš?
U Holivudu mi je jako interesantna Natali Portman sa svojim transformacijama. U Evropi Merion Kotijar koja može biti sofisticirana, a ako je potrebno i potpuno suprotna. Kod nas je to, naravno, Nataša Ninković.
Netipično za tvoju generaciju jako voliš da čitaš rusku književnost?
Moja generacija bježi od toga. Nerviraju ih dugi opisi koji meni jako gode, imaju svoju punoću. Omiljeni roman mi je Proljetne vode od Turgenjeva. Prvi put sam ga pročitala još u osnovnoj školi. Mnogo volim i da gledam filmove Nikite Mihalkova.
Planovi?
Završiti fakultet. Ne pravim nikada dugoročne planove. Takođe, ne volim da puno očekujem. Volim da puštam da se stvari odvijaju svojim tokom. Moja porodica je takva da me uvijek drži na zemlji, pa ne letim puno. (Ekstra Magazin)
